Nova Evropa

Svetski je rat doveo u dodir, gotovo po prvi put, dva naroda koji su se ranije jedva poznavali, i to, Jugoslovene i Britance. Ма solunskom frontu naše dve vojske borile su se, rame uz rame, u ime slobode, pa su se oficiri, lekari, bolničarke, i vojnici združili iskreno, jer se odmah razvila prava simpatija izmedju predstavnika oba naroda, Pravili su prijateljstva, kumstva, čak i sawezničke brakove, I oni Jugosloveni koji su došli iz Dobrudže, sve oko Jevrope na severnu Škotlandsku i kroz svu Veliku Britaniju do pristaništa Southampton na južnoj obali Engleske, neće nikad zaboraviti onu čudnu odiseju,

Usled ovoša, najprirodnija je stvar, da beogradske i zagrebačke novine mnogo pišu o nama Britancima, i to u prijateljskom duhu. Ističu nesamo glavne dogadjaje naše politike, kako inutrašnje tako i spoljne, nego pišu i o našoj književnosti i o poslednjim komadima predstavljanim po londonskim pozorištima, Dopisnici su uopšte dobro obavešteni, i najosetljiviji Englez ne bi mogao ni da se nasmeje niti da se naljuti ničemu što se piše o nama po jugoslovenskim listovima, — da nema jedan krupan 1 žalostan izuzetak,

Irsko pitanje, naša ofvorena rana, opisuje se u Beogradu, kao i u Zagrebu, takim načinom, da prosto boli Engleza koji to čita, Čim se otvori list, odmah skoče na oči »engleska barbarstva«, »englesko zulumstvo«, »krajnje sredovečno barbarstvo«, »mač, oganj, i najcrnja barbarstva hoće da pollače i unište patrijotski irski narod«, i tako dalje.

Dakle, tobož, prolivamo svoj gnev nad patrijotskim irskim narodom, Ako je onaj deo irskog naroda, koji zastupaju Šinfejneri, patrijotski, šta je onda onaj drugi, i neuporedljivo veći deo, koji je „podnosio sav strah rata u korist Velike Britanije i Srbije, i to dobrovoljno? lako nije bilo vojne obaveze u Irskoj, ipak je naša X-a {irska) Divizija užasno propatila na Dardanelima, pa je onda njen slabi ostatak prebačen u žurbi u Maćedoniju, prodro u Srbiju u najkritičnijem trenutku, pored Dojrana u Kavadar i Kosturino, de je zapeo iz petnih žila da bi spasao prugu za Srbe, i njihovu poslednju vezu sa zapadom, u toku novembra i decembra meseca 1915-e godine. Odlomci ove divizije povratili su se mučno u Solun, dok su bezbrojni vojnici ostavili svoje kosti na srpskom zemljištu, i čitave stotine iz one slabe divizije pale u ropstvo kod Bugara, Ostali, pojačani iz domovine, učestvovali su u svim borbama na Strumi sve dotle dok nisu bili opet prebačeni u Palestinu, gde su se borili protiv Turaka, ı doprineli svojom hrabrošću oslobodjenju Jerusalima. Zar nisu oni bili patrijoti? A. što da kažemo o našim sjajnim irskim vojskovodjama? Naš stari i slavni Maršal Roberts, Ser Brijan Mahon (Sir Bryan Mahon), naš prvi komandant u Solunu, General Taunsend (Townsend), koji je sa vrlo slabom snagom branio Kut-el-Amaru protiv mnogo većih sila turskih do posljednjeg parčeta hleba; i mnogo, veoma mnogo, drugih Traca, viših olicira i Junaka sviju činova, koji su izginuli na raznim frontovima, — zar nisu i oni bili patrijoti?! Svi su oni bili zbilja pa-

259