Nova Evropa

зе гахтег snaga, Revolucija, ako bi nekim slučajem naišla, bila bi manje krvava, Pučeva neće biti, biće unapred izračunat završetak, Zlatna Praha odista je zlatna. Sa Petrina je gledam kako se kupa u puftpuru sunčevih zraka, Blješte kupole crkava, i dime sedimnjaci fabrika, Prag je lep, i lepa je zemlja češka, I ljudi su lepi, oni se kupaju u znoju lica, i u moru crvene svetlosti, 1 B

Ivo Vojnovich: „A Trilogy of Dubrovnik“,

Prevela na engleski Dr, Ada Broh (Broch).

Kadgod bih uzela prevod nekog visoko umetničkog dela, pa bih da čitala, red po red, i u originalu i u franspoziciji, nikad me nije mimoišlo čudno osećanje zbunjenosti i uzbudjenja u isti mah. Čovek se pita da li je pravo davati drugo lice i drugi izraz i zvuk onome što je jedno i jedinstveno, A pita se takodje da li je pravo na jednom izrazu ostaviti ono što je, kao suština, opšte i sveopšte, Čoveku dolazi čudna ideja da može biti autor nije ni hteo, i neće da govori svakoni i celom svetu, A dolazi mu i drugša bizarna ideja: genijalno delo, ako nije prevedeno na sve kulturne Jezike sveta, to je genijalno delo u lakejskoj livreji svoga gospodara. Čovek ne zna da li je prevodjenje čista ili nečista namera, želja da se lepoti nešto doda, ili, naprotiv, oduzme, Čovek se koleba da li je prevod čast auforu, ili je samo korist čitaču. Čovek, najzad, ne može da se opredeli: imaju li pravo oni koji se suvereno smeše i vele da znamenitim delima ne treba s prevodjenjem ni prilaziti; ili imaju pravo oni koji kažu da je teški i neblagodarni posao prevodjenja najplemenitije od svega što se perom može raditi,

Prošla su mi kroz ruke, jedno za drugim, tri značajna dela u prevodu; dva sa našeg jezika na tudje jezike, jedno sa tudjeg na naš; G. Jensena prevod Gorsžbog Vijenca na švedski, Gdje Broh prevod Dubrovačbe Trilogije na engleski, G. Moskovljevića prevod Junsba Našeg Doba na srpski. U sva tri slučaja, doklegod sam pisaljkom sračunavala šta je koje šta, i zašto Je koje zato, bila sam više zadovoljna nego nezadovoljna, Ali kad sam, u sva tri slučaja, zatvorila oči i zagnjurila negde u neba ili u nedra Vladike Rada, Iva Vojnovića, i Mihajla Ljermontova — o, tada mi je dolazilo da porečem te knjige, da porečem plemenitost prevodilaca, da prezrem radoznalost svoju, da pred autorom, pred delom, pred narodom čiji je jezik, stanem rečima Rasinove Fedre: zašto ste, zašto, dželati svoje rodjene krvi!...

Tako, Sad mi je lakše. Sad mogu opet uzeti pisaljku u ruke.

Stari Dubrovnik, koji je u klici i u motoru života svoga bio nepogrešivi trgovac-spekulant, a koji je u licu i izrazu života svoga bio nepogrešivi aristokrat-tradicijonalist — imao je čudnu veštinu da u isli mah živi i od supstance i od duha, da u isti mah čuva i džep i obraz, da miti i potkupljuje trgovinu i diplomatiju, a da u isti mah sipa pesak u oči krunisanim glavama i samom Goszodu Bogu. Miri Dubrovački su bili oklop od koga se odbijali na:veštiji udarci, pito-

56