Nova Evropa

pobednika, i gospodara. Ukoliko sam izravno nije bio u stanju da eksploatiše naš svet, prepuštao je to našoj buržoaziji, koja je otuda vukla profit. Ta zarada, medjutim, bila je srazmerno malena, tako da se naša buržoazija nije mogla razvijati; nije bila dovoljno samostalna ni slobodna, bila je subaša a ne ada. Zato je naša buržoazija željno izgledala svoju nezavisnost, Svetski rat, u kojem su se зидаrile dve бгире kapitalističkih država, doneo je pobedu i Srbiji, koja je ujedinila do 12 milijuna naroda što govori jednim jezikom u jednu ekonomsku celinu; pobedom Srbije, pobedila je, razume se, i ona kapitalistička struja »iz preka« koja je želela tu pobedu: u Narodnom Predstavništvu, koje je važilo kao privremeno, ona je bila zastupljena u svojoj pravoj snazi, dok su ostale struje (koje nisu želele jedinstva) bile jedva zastupljene, Prema tome ta Skupština nije predstavljala niti razmer kapitalističkih struja naše zemlje, ona je bila prosto jedan trijumf pobedonosne srpske buržoazije, koja je došla poipuno organizovana, i u svaki čas spremna da i vojskom, ako zatreba, najuri onu gomilu brbljavaca što se sakupljala u Starome Dvoru, Inače, Skupština uopće nije imala u svojoj sredini tada još predstavnika radničke klase, budući da su oni njezini članovi kojima su pontudjeni mandati odbili svako sudelovanje u tome parlamentu. Epoha zasedanja Privremenog Narodnog Predstavništva, to je doba izvanparlamentarnog delovanja radničke klase. Dok su se gospoda otimala o'carstvo i medjusobom hteli da »pobodu noži«, — zajednička bol, i zajedničko robovanje, ujedinili su srpsko-hrvatskog i slovenačkog proletera. Radnički pokret se ujedinio i pročistio, postavljena su njegova načela, i ustanovljena je taktika borbe,

Izbori za Konstituantu našli su potpuno sredjen radnički pokret, koji je, u svojoj ogromnoj većini, pristupio bio komunističkoj Internacijonali, Komunistička partija istovetovala se sa radničkom klasom Jugoslavije, To su postala dva sinonima. U Konstituantu ulazi ona sa 59 predstavnika, i nalazi sasvim izmenjen razmer snaga. Glavne stranke kapitalističke, radikali i demokrati, nemaju apsolutne većine, i opozicija bi bila uvek dovoljno jaka da onemogući donošenje onih zakona koji joj ne bi konvenovali. Da valutno pitanje, naprimer, nije bilo već rešeno, ne bi u Konstituanti prošao poznati razmer izmedju dinara i krune, Hegemoniji srpske buržoazije, koja je došla u pitanje, preostali su, izgledalo je, samo dva izlaza: raspuštanje Konstituante i zavodjenje vojničke diktature — što bi značilo isto što i pretvaranje u apsolutističku državu, spojeno sa gubljenjem internacijonalno8 ugleda, — ili davanje koncesija Pbrvatsko-slovenačkoj buržoaziji, što je značilo odustajanje od same ћебетотије, Коmunisti su mislili, da će vlada poći prvim putem, vojničkom diktaturom ; medjutim ona nije pošla ni jednim ni drugim putem, nego nekom kombinacijom obaju puteva, Srpska buržoazija, pre nego što će dati koncesije prečanskim buržoaskim strankama, popustila ie samo jednom njihovu delu, bosanskim muslimanima, u pitanju agrara ukoliko se ono odnosi na Bosnu. S pomoću njih, i jednog dela zemljoradnika, koji nemaju još jedinstvenog ideološkog programa (zajedničko im je samo ime), ona je onda uspela da

340