Nova Evropa

maštanje o sebi, nego o svome još nerodjenu sinu, ljoanu Aleksjejeviču, Kratko spavanje Aleksijevo sa tom fantazijom, s umornom glavom naslonjenom na sto, i pred strašnu objavu da je izdan, ta je scena vrhunac onoga što ruska drama ume dati u ćutanju i pauzi, Da, nesrećni i izbrisani taj carević, ljubeći svakog i ljubljen od svakog, rešava svoj duhovno socijalni zadatak bolje od Petra, postizava svoje moralno oslobodjenje s pomoću ljubavi,

Petar je imao čisto negativne mogućnosti slobode: bezakonje, iiraniju, jednu do kraja ne sasvim jasnu tendenciju — ambiciju ili pravi herojski nagon — da spremi i približi buduća vremena. Aleksije se probijao kroz Jednu formu teške pozitivne slobode, večitu čežnju za ljubavlju i mirom, tragičnu želju da ga voli onaj koji ga mrzi, kroz mučno i uvek ponavljano pobedjivanje ljubavi nad strahom i gadjenjem od monstruma-oca, koji ga je jednako držao u apsu i kažnjavao i kinjio, Aleksije je jak u slabosti, pobeda u porazu; čisto ruska istorijska figura, ruski mučenik, čija je ljubav iz njega ušla u narod, On je i senka, ali i osobita svetlost, na reljefu svoga oca; on je regulator Petrove razuzdane veličine, nasilja Petrova, da u zemlju unese ideje kojima se protivila ruska nacijonalnost, i da gazi veru, koja se, čudnovato ali tako, ne da u Rusiji odeliti od patrijotizma, Petrova kulturna misija, iako smela i respektabilna za ono vreme, potseća ipak na zabeleške starih rimskih kroničara, da su »provincije, obožavajući cezara, i umirući od straha pred njim, napredovale u obrazovanju«, Aleksijev život je bez sumnje prazan; ali, potucanje njegovo od monaštva i potpunog odricanja do tajne želje za prestolom i zaveravanja sa neprijateljima Petrovim, dokaz je da je slabi carević bio prosto orudje opšteg narodnog nezadovoljstva, opšteg sujeverja, opšteg gadjenja i straha od antihrista,,., Možda, uzgred, Aleksije dokazuje jednu - važnu istorijsku i biološku činjenicu, fakt da »biti car« spada takodje u večite instinkte čovekove, Napoleon se napravio carem; i Cezar; Miloš Obrenović je tražio nasledno pravo; prvi predsednik kineske republike, 1911, posegnuo je bržebolje za krunom; u svima nama ima. istorijsko osećanje, da je silan čovek i osvajač onda svršio svoje delo kad je sve pokorio i skupio, i svemu stao na čelo Као jedini gospodar, Ako je tako, onda je u Aleksijevoj glavi, — bolje reći krvi, — živela ta ideja kao metilj u ovci, kao bolest i protiv koje se borio i kojoj Je podlečao,

Za obe ličnosti, kako za Petra tako i za Aleksija, makoliko da su razmaknute, i odredjeno različne, i dva suprotna principa koji jednako ustaju jedan protiv drugog, za obe te ličnosti može se reći да su primitivne, Petar je, baš zbog svog evropejstva, utoliko reljefniji sa svojim varvarstvom, Kadgod je on gospodar situacije, nikada to nije silom uma ili duše, nego uvek silom sile, Aleksije je opet nemoćan, i nedarovit, sa svojim impulsima i težnjama da pravog izraza, da ih nametne, Provlači se kao utvara, i samo su mu suze ı stradanja jasni i svetli, Petar nije sasvim heroj, Aleksije nije sasvim svetac, Veličina, kod jednog i drugog, izbija samo u momentima, Kod Petra, kada, usamljen, kroz sve kletve i nerazumevanja, nazire ipak negde daleko svetlost budućnosti, i, osećajući grozni imperativ svoga zadatka, na-

221