Nova Evropa

svetinje, dok nam drugi zameraju da mrzimo Srbiju i da »neumorno govorimo Srpskom Narodu, da je lud što se borio za slobodu svoga roda i plemena«. Ukoliko u tim napadajima i zamerkama, u toj ludosti, ima sistema, hoćemo da mu pariramo, i da ni ovde ne dopustimo da se stvari pomiču sa svojih mesta, У Ме damo ni ideju Kumanova, da se s njome tera frivolna politička igra, kao što su to pokolenja naše inteligencije i naših »rodoljuba« činili sa idejom kosovskom i zrinjsko-frankopanskom i jugoslovenskom, Niti mislimo da je ona jasna u glavama i rečima naših ministara i prolesijonalnih političara, niti verujemo da im je baš tako prirasla za srce, iako su išli hrpimice na lice mesta, da posete grobove palih junaka i da tamo izgovore svoje uobičajene nadgrobne zdravice, Ti su ljudi upravo,antipodi onima koji leže onde pokopani, Oni su i pre balkanskih ratova govorili o istom rodoljublju, o »osve= ćivanju· Kosova« i »oslobodjenju ugnjetene braće«, iako nisu bili nimalo uvereni da će do г#ова doći, i naročito da će oni to doživeti; naprotiv, mnogi su medju njima itvrdo verovali, da bi ove naše бепегаcije prve napustile megdan ako bi došlo do boja, Ne govorimo ovo napamet, niti olako, već na osnovu temeljitog poznavanja političara i ihteligencije Srbije iz doba aneksijone krize [1908/9), kada ste na prste mogli izbrojati ljude od ugleda i imena, i vodje naroda, koji su mislili i iskreno verovali, s Milanom Rakićem, da će — kad dodje do poslednjeg boja — dati život za otadžbinu, znajući šta daju i zašto da daju, A. kad je onda ipak pukla puška, i kad je srpski seljak (od redova do gjenerala), odmah na početku prvog balkanskog rata, potukao Turke na Kumanovu, sva su srpska gospoda stajala zapanjena od iznenadjenja i radosnog uzbudjenja, i poklič je odjeknuo prvo u Beogradu — na najudaljenijoj tačci od fronta —: »Hura, mi smo pobednici, mi smo heroji!« I eto, ta gospoda u Beogradu još jednako to viču, i utoliko grlatije ukoliko je ko bio dalje od vatre, — sve isti ljudi, heroji koji nikako da izginu i padnu, Već koji sa svakim novim ratom stiču nove kuće i nove položaje, Ali ne dajmo se smesti od njihove vike, nego se vratimo našem neposrednom predmetu,

U čemu je ideja Kumanova = Опо što ве па Kumanovu desilo, bio je prelazak iz reči u delo, Iza mnogo reči, iza pesme i zanosa i nerealnosti, došao je čin — neobičan, ogroman čin, Zadaća je bila velika, sudbonosna; i najbolji su je samo naslućivali, niko nije mogao da je oceni, Samo delo bilo je krvavo, materijalno, strahovito realno, Trebalo je trpeti i stradati, Da su nervi i malo po- . pustili, ili da nije učinjen od učesnika najveći napor, — Šta bi se bilo dogodilo? Šta bi se dogodilo da je, recimo, Dunavska Divizija I poziva u kritičnom trenutku popustila? Ili, da joj druge divizije nisu pritekle u pomoć? Da je došlo tada do poraza; ili, da i samo mijč došlo do pobede odmah tu, na Kumanovu?.,.. Gde bi se splele tada niti cele naše jugoslovenske istorije u ČVOTF, iz kojega se sada ima da rasplete naša narodna budućnost? Gde bismo bili sada, da nije tada došlo do patnja i do umiranja za sve onč puste reči! — Naraštaj koji je sazreo od 1885 do 1912 imao je da padne u potop muka i bede,

36% . |