Nova Evropa

je »pomazao«, s kojim se osećao da je u neprestanom općenju, I gledajući »okom srca« došao je do zaključka, da je dejstvo duha na duh vrlo jako, i da čovek duhom živi, a telo da ne pomaže ništa, i da se bez jake svesti čovek ne može spasti, Isus se, rečju, pri ispitivanju duše rukovodio ne znanstvenim nego praktičnim interesom, on nije bio filozof nego psiholog,

Nemamo dakle sistematskog učenja Isusova o duši, ali iz spisa njegovih učenika zaključujemo, da je razlikovao u čoveku tri dela: želo, dušu, i duh, Apostol Pavle izrekom tako deli čoveka (Prva, Solunjanima 5, 23). To je poznata Platonova trihotomija, srodna i sa starozavetnim učenjem o duši, Pod dušom se razumeju niže moći, s kojima se čovek radja, kao što su osećanje, instinkt; pod duhom više; svest, razum,

Duhovno se čovek radja posle telesnog rodjenja, Nikodimu je rekao Isus: »Ako se ko nanovo ne rodi, ne može vidjeti carstva Božjega«, Reče njemu Nikodim:,.. »E da li može (čovek) po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se?« Odgovori Isus;.,., »Što je гоdjeno od tijela, tijelo je; a što je rodjeno od Duha, duh je,,, Duh diše gdje hoće, i glas njegov čuješ a ne znaš odkud dolazi« (Jovan 3, 3—%8). Najvišu svest dobija čovek s više, od videla koje se u Evandjelju Jovanovu naziva Riječ {Slovo),i koje se kao sin Oca Nebesnog vaplofilo u ličnosti Isusa Hrista bezmužno, Ali, uči se u istoj glavi Evandjelja, i svi ljudi mogu da prime videlo, i s njim usinovljenje: »A koji ga. primiše, dade im vlast, da budu sinovi Božji, koji vjeruju u ime njegovo, koji se ne rodiše od krvi, ni od volje tjelesne ni od volje muževlje, nego od Boga« (Jovan 1, 12—13),

Gde je opći duh, izvor naše svest? Isus sam ne odredjuje tačno kad kaže: čuješ mu glas a ne znaš odkud dolazi, Ili je, što reče o carstvu duha, kao munja što sine i osvetli sve što je pod nebom, — O izvorima svesti ovo se kaže u pričama Solomunovim: »Premudrost viče napolju, po ulicama pušta glas svoj,,, na vratima u gradu govori svoje besjede,., Prigni uho i slušaj riječi mudrijeh ljudi.,, Ko se uzda u svoje srce, bezuman je,« U knjizi o Jovu stoji: »Pitaj predjašnji naraštaj i nastoji da razbereš od otaca njihovijeh; jer smo mi jučerašnji,,, neće li te oni naučiti,,, neće li ti iz srca svojega iznijeti r*Ječi«, — Osobito se ističe važnost »riječi« i pri stvaranju svesti i pri stvaranju sveta, Reč kao izraz sile Božje ističe se važnošću i kod Indjana (oum) i kod Parsa (honover) i u Starom Zavetu (memтаћ), То је trop, deo za celinu, za jezik, jer čovek učeći govoriti uči i misliti, Turgenjev s ushićenošću, koja je nalik na religijozan zanos, kliče: »O veliki ruski jezičele Govori mu kao da je nešto živo i lično,

Opći duh nije nešto mrtvo, jer stvara duhovni život, Beskrajan je doduše, ali nam se čini da ima svoju Hzijognomiju, kao što ima svoju Hizijognomiju duh pojedinog čoveka. Mi je ne vidimo, ali imamo za nju reč:mentalitet,1 opći duh ima neke crte; one se ne vide, ali se, po Evandjelju, »srcem razumije«,

а. Najmanje je jasno čoveku, odkud mu dolaz: prosvećenje koje dobija u snu ili u polusvesnom stanju, To je vidjenje i otkrivenje, » U

235