Nova Evropa

радницима пружили никакве гаранције, да продукти услед повећања радног времена неће отићи, на крају крајева, у приватне џепове индустријских магната као божићни дар, док ће радне масе пасти још у већу беду ин немаштину. Подузетници су опасни противници; они су способни, да се позивају на патријотизам а да истовремено продају државне жељезнице непријатељу. Како у свакоме тако и у овоме плану економске реконетрукције крију се тамни циљеви приватних интереса. Економско пропадање повлачи за собом деформирање и опадање свих постојећих етичких вредности, и мења, уопште карактер људи и народа. Управо је невероватно колико су се за последње две три године изменили Немци. Гледајући с више тачке гледишта: указује се свету пропаст једне културне епохе. Да ли ће немачке масе, захваћене општом струјом, и доведене у безизлазан економски положај, латити се ин крајњих средстава, показаће нам најближа. будућност. Несумњиво је, међутим, да то овај пут неће бити само последица делатности комуниста. Њихов моћни савезник сад су беда и глад.

Ст. Мелихар.

TI Kiel, avšusta 1923.

»Das freie Deutschland wird ein proletarisches Deutschland sein, — oder es wird nicht seinl....« — tako piše »Die rote Fahne am Montag«, i u tom duhu poziva cela radnička štampa nemački proletarijat pod barjak Revolucije. Taj glas crvene vojske sve se jasnije čuje, i njeni koraci odjekuju već pred gradom. Treba da se spase što se još spasti daje, pa ma se ponešto moralo i s nova podići. »Spartakus« nije više samo klub komunističkih strančara, i levo orijentisanih vodja, nego izraz celokupnog radnog naroda u gradu i na selu. Svi su simptomi već tu: na tržnice danomice jurišaju dladne mase gradske sirotinje i nezaposlenih radnika; ulicama maniltestiraju povorke ženš i dece, noseći drvene table s natpisima: »Brot! Brot!« — „Hilfele — »Hungersnot!« Seljaci i poljoprivrednici neće da dovoze u grad hranu; na velikim posedima vladaju stalno štrajkovi; a štrajkaši-radnici po gradovima jednako Четопзтгаји, ! бгоге se krvlju, Sve je to predigra nečemu što je tako strašno, ı što se zove Revolucija. Od Rajne i Bazela do Kenigsbergša i Istočnog Mora, od Flensburga do Glajvica (Gleiwitz) odigrava se u ovaj čas poslednji čin jedne kolosalne drame, koja se zove »Veliko Nemačko Carstvo«. Glavni je junak sam nemački narod, koji ima da doidra scenu na svome vlastitom tlu i telu. Rat je načeo to prividno tako zdravo telo velikoga carstva, a posle rata nastavlja se rastvaranje toda vešto gradjenog organizma samo od sebe. Na svima se linijama — politički, ekonomski, socijalno, moralno — život počinje da raspada; duh pruskog militarizma, koji je još pre nekoliko godina mobilisao svu živu snagu toga kolosa, danas je degenerisao i izdiše u patološkim irzajima fašista i nihovih sledbenika.

Tragično je to umiranje Velikoga Nemačkoga Carstva, Ima u njemu nešto slavno, jer u tom državnom organizmu razvijen je svaki

214