Nova Evropa

Čitao sam, u jednoj biografiji Eugena Kvaternika, izvještaj o njefđovu razgovoru {oko 1858) sa bratom od strica imperatora Napoleona III, princom Žeromom Napoleonom, koji je bio naročito žestok pobornik slobode naroda. Možda je živio u nekoj maglovitoj nadi, da će mu jedan od oslobodjenih malih naroda ponuditi prijesto; a legenda tvrdi čak, da mu je baš Kvaternik i ponudio hrvatski prijesto. Bilo kako mu drago, princ je saslušao svog hrvatskog dosta s interesovanjem i за simpatijom; ali, na rastanku, nije umio ništa drugo da mu kaže do jedno: »Vi treba da se sporazumite s Madžarima«. Ovakav savjet Kvaterniku je morao izgledati smiješan, pa ne izgleda ni meni baš da je pogodio klin u glavu, — ali, na kraju krajeva, razumijemo da Ba je princ Napoleon mogao dati, Treba se sjetiti, da su tada, poslije 1860; i mnogi Hrvati, i to nesamo baš prosti madžaroni, i sami mislili da se prije svega treba sporazumiti s Madžarima, uslijed čega je i došlo do čuvene Nagodbe, Francuzi su jedino griješili, što su duže nego ti Hrvati živjeli u zabludi, da bi Ugarska mogla biti iskreno liberalna naspram slovenskih naroda koji su stenjali pod njezinim jarmom, Trebalo je dosta napora (koji su učinili uglavnom neki publicisti i neki profesori na početku ovoga vijeka), da se dokaže široj publici u Francuskoj, da nije sve u najboljem redu kod Slovaka, kod Rumuna u Erdelju, kod Srba u Banatu i Bačkoj, pa ni u Hrvatskoj tobože autonomnoj, pod Madžarima. Do pred sam Svjetski Rat dešavalo se, čak i u krugovima koji vode — kako Vi kažete kod »mjerodavnih faktora« — da su činjene velike počreške u tom pogledu, Тако је, паprimjer, 1911 kralj Petar posjetio bio Pariz, gdje je dočekan sa svim počastima i svim simpatijama koje je zasluživao, i po svom položaju, _i po svojoj ličnosti; on je bio za nas nesamo kralj jednog maloš hrabrog naroda, već i poručnik Petar Karagjorgjević, koji je nekada, u crnim danima za Francusku, došao bio da se bori pod našom zastavom, Činilo se dakle sve što se moglo da bi mu se ugodilo, pa mu je i općina Pariza, naročito, priredila sjajan doček, pri čem se skupilo bilo sve za što se mislilo da će se dopasti starome kralju, I kad se kralj popeo u veliku svečanu Dvornicu Municipije, na čelu sjajne povorke, zasviraše muzike jedan nacijonalan marš, Znate li koji? —: Rakocijevu Himnu, u Berliozovoj. kompoziciji! — Prefektura je zaboravila bila da se malo raspita, medju ljudima koji te stvari znaju, pa je naprosto rezonovala ovako: »Šta predstavlja Srbija? —: Borbu protiv Austrije, Ko je tu borbu predstavljao prije? —: Rakoci, Dakle, Rakocijev marš je taman ono što treba za ovu prilikul« — Niko nije ni pomišljao nato, da je Rakoci dao spaliti na stotine srpskih sela, i pobiti na hiljade srpskih seljaka.*) Možete misliti s kakvim je osjećajima slušao stari Kralj tu neočekivanu svirku, Ja sam bio blizu, na nekoliko koraka od njega, i posmatrao sam 8a, — nije ni obrvom

*) Uostalom, pravo je da se kaže, da ovdje, pored Prefekture, pada krivica i na kr, srpsko poslanstvo, kojemu je pouzdano predočen program svečanosti, kako se to uvijek radi, Izgleda da su i ondje zaboravili bili Rakocija i njegove

podvige,

504