Nova Evropa

sve crleve u odru, s otvorenim očima i zasukalim brcima izgledao je kažu kao živ, i mirisao kao ruža, ili kao sveti Đorđe je nad njim strandušao, i na naručja ponijeli su ga, S ovijem je njeke useljene o sebi u narodu misli protivne, dobro uništio i izgladio, Žalostna njegova mater nije ga zatekla živa, i kad je čula blizu manastira jauk i kulcanje, rekne: »Nije. mi umroo nel On je meni živlae A kad ga ugleda mrtva poviče: »Kako mi te Bog ukrasio, mimo ikog slavo moja! ah lele! Falaj da je Bogul« Pa se obrne put sina Pera i rekne mu: »Nemoj mi se Pero ti zaklati, neka leda majka tebe, nek se sestre s bratom Кипи, da nijesu bezbratnicel« Iz Brda došlo je bilo do 400 ljudi, i preko polja Cetinskog jednogrlice kukali su: »Kuku nama kruno naša! Lele nama za vijeka! Naš je svijet poginuo! Sunce nam je potamjelo! Krila su nam salomjenal« Ovako ga je svak tužio kao da je svakom iz srca bio. Pleme Erakovića sve se ošišalo, sve je u crno zamotano, — i izvan plemena vidim ovuda mnoge izgrebene i koža da im visi niz obraze, Oni svi i ovde po gradu i na pazaru jauču i nariču: »Ah žalosti bež lijeka! Lele nama bez čobanal Mnogo li se nam ukidel i umali i ukratil Poginu ni vid očinjil« i t, d. Oni svi vele: »da je svet, i da je živ, a sVet po zemlji išao, i kad su da ljupiii poznau su đa po ruci mekoj kao pamuk da je sveta, U nedjelju večer, treći dan po smrti ukopali su da па Cetinje u crkvi u grob s: Petra u onoj lijepoj odeždi, Tako je ktio Pero i Đorđe. Na pogrebu bilo je preko 100 sveštenika, i do 4000 duša. Svakome su popu dali po cekinm, prostom čoveku po cvanciku, za ručak i večeru; glavarima po dvije, a Primorcu po tri, Glavare iz svakog plemena priustave da čuju tastamenat, i pošto se pročita, prvi je Đorđe poljubio Pera u ruku, čestitajući mu novo gospodarstvo, a za njim svi ostali redom, I s ovijem dade Đorđe svemu narodu lijepi izgled, Tastamenat је bio po volji svakome, samo jedna odluka vladičina: da dobit na 100.000 f. što su u Beču, ima se davati ocu materi i dvjema udatim sestrama, dok su živi, ne bi mnogijem mila, govoreći: »Ono nije njegovo nego maše«, kao i za Zeka što je rekao: da bude namjesto njega, ne bi im po ćudi, i rekoše: »Nećemo Zeka božja ti vjera, e пета se ја wviđeti pred Rkraljevima« Što nijesu ба saranili na Lovćen, kako što je preporučio, svijesno su promislili: da ne bi počem tamo u pustinji, po nagovoru krvnika dlavu mu kogođ posjekao i ponio, ili ko od- čobana naši ili njihovi, s njega ono odjelo svukao; ali su ugovorili: da poslje treće godine kosti mu prenesu tamo, i kuću ogradc da u njoj stoje ljudi. — Dakle sva je prilika da ćemo i na Lovćenu imati do nekoliko godina i manastir i svecal,,. Čujem 'da je ostalo od vladike u rukopisu nekoliko u komadiće umotvorni njegovi djela. Dosta je siromah trudio, i sa svom ljubavi podnosio jada i čemera, a na svoje zdravlje slabo je pazio, i zato može se reći, da je prije reda i vremena skončao svoju lijepu mladost! Laka mu zemljica bilal i vječna pamet!

Jedno objašnjenje:

U broju »Nove Evrop e« od 21. decembra 1923, prikazivač knjižice »Vuk Karadžić o unutrašnjoj politici kneza Miloša« veli, da sam njome izdao svoju potajnu, i po njegovu mišljenju pohvalni, misao, da pokušam isto što i nekad Vuk, kraj svega svog deklarisanog republikanstva, — Vara se dobronamerni gospodin prikazivač, Kad bih ja verovao da se monarhija može demolratisati i uljuditi (kao Što sam to nekad verovao), ja ne bih bio republikanac, — Moja je ne potajna nego javna namera bila, da onim klasičnim Vukovim pismom pokažem svu apsurdnost toga verovanja, i da one koji se još tim nadama zanose konvertiram (»pokrstim«). Ljub. Stojanović.

#

64