Nova Evropa

ne mogu pomoći, Postaje stradalnik, Što, li sve ne preturi preko svoje glave naš književnik, sin radnički ili seljački, dok se uz žrtvu svoje mladosti i zdravlja, uz odricanja, poniženja i gorka razočaranja, ne probije do svetlih visina umetnosti, da onda kad hoće svoje pravo delo istom da započme, pada skršen naporima prevaljena puta.

| _Tuberkuloza nije bolest specijalno pesnička, niti tuberkulozni ljudi imaju više pesničkog i umetničkog dara. Nego je tuberkuloza uglavnom bolest siromaštva, ekonomske i higijensice zaostalosti, Naši se književnici, ponikli iz širokih slojeva naroda, орђасКапов 1 zapuštenog, već u detinjstvu zaraze klicom tuberkuloze, kao i drugi, ali umiru slomljeni od nje više nego ljudi drugih staleža. Jer kod nas književnik ne može da živi od svog književnog rada {ako neće da od gladi umre), pa ma kako bio genijalan; on stoga mora uz književnost da ima još kakav zanat, i taj dvostruki napor telesni i duševni dotuče ga sasvim, Općenito umire od tuberkuloze */, čovečanstva, Mi spadamo medju najtuberkuloznije narode Evrope, U Beogradu na 100 umrlih otpada 34 na tuberkulozu (u Zagrebu 24), A kod naših pesnika i književnika, na sto umrlih ide 43 do 50 na tuberkulozu! Naši književnici, prema tomu, umiru od te bolesti u većem postotku nedo fabrički radnici! I to podjednako na svima stranama. Koliko li je izgubila naša književnost preranom smrću tolikih pisaca i pesnika! Što li sve ne bi još bili stvorili jedan Branko, jedan Njeguš, L, Lazarević, Vojislav Ilić, Šenoa, Kozarac, Matoš, Luković, Bojić, i toliko drugih, čitava ona legija književnika (75), što tako rano umreše!

Stvaranje naših književnika, kako je i prirodmo, posle onog Što smo dosada rekli, daje dojam fragmentarnosti; vidi se rastrganost, nemir, nestrpljivost da se nešto stvori, što pre i što više, jer pesnik oseća već omču udesa koju mu smrt steže oko vrata (»Mnogo hteo, mnogo započeo«). Najsnažnije delo naše literature, »Gorski Vijenac«, svršio je Njeguš a 34, godini, Branko svoju najlepšu pesmu »Djački Rastanak«) u 20, godini, Vojislav »Pesme« u 27. godini! Općenito, lnjiževnici naši stvaraju izmedju svoje 20, i 35, godine života. Zato i nemamo grandijoznih dela, pisanih staloženim umom, mirnom rukom zrelog genija, nervima neiscrpenim borbom za nasušni hleb, Na delima i naših najboljih književnika ostaviše mučne tragove večernje Ognjice, probdevene noći, nervna razdraženost i klonulost, ojadjenje u slutnji rane smrti,

Tuberkuloza je naročito unela i ostavila negativne i tamne tragove u stvaranje naših pesnika, Brankove pesme, iz prvog doba bolesti, mračne šu; poslednje tri godine bolovamja ртед smrt Branko uopće ne peva, Melanholija Vojislavljeva, i gorki čemer Njegušev, imaju dobrim delom koren u njihovoj bolesti.

140