Nova Evropa

njih, i sada пе čini, ili neće činiti u skoroj budućnosti, još koji neotkriveni Krleža?... Za današnje korifeje Kazališne Kafane, i za radij njena duhovnog uticaja, još je uvek A. G. Matoš jedan literarni bohem, koji je imao i svetlih trenutaka — prorok i program, i jevandjelje literarnog ukusa; i, što je još žalosnije, izgleda da će on to biti i dalje, kod šturih mladjih generacija zagrebačkih kritičara, U Beogradu је drukče, ali ne mnogo bolje, Tamo su stari dobri kritičari umrli, ili su zamukli, ili piša o drugom čem {o kraljevskim knjigama]. Ali ah, i Hi stari dobri kritičari beogradski — koliko su i oni greha navalili na svoje duše, dok su bili mladi, u odnosu prema našim pesnicima! Kad je o tome reč, ne možemo a da i tu malo ne stanemo.,

Tim našim kritičarima, za Које se kaže da su kod nasi stvorili kritiku u pravom smislu reči, stalo je bilo više do kritike, manje do predmeta kritikovanja, Da bi se okušali, i pokazali šta znaju, oni su, onako sveži i duhoviti, i pini tudje učenosti, nemilice udarili po našim pesnicima, da su ovima sve rebra pucala, i dal su se zgledali šta ih je snašlo, Jer, pesnika je od falenta u nas uvek bilo,, — trebalo je pokazati da ima i kritičarA od talenta! Tako je došao, prvi, »otac naše novije kritike«, načitani i zajedljivi Ljubomir Nedić, i njegovi udarci таботсаћ su poslednje godine života Фупоте 2таји. Pa je došao, za njim, leporeki i prefinjeni Bogdan Popović, — pod naizmeničnim snažnim čerupanjem i secanjem učitelja i njegova пајboljeg učenika i druga propištao je razbarušeni Laza Kostić, i — već ostareo — izgubio je potpuno ravnotežu i legao razočaran u drob. Sećamo se kad je, posle njih, došao red na Aleksu Šantića, da čuje iz nadležnih usta koliki je pesnik, — da li je veliki, i da li je uopšte pesnik, Siroma Aleksa, bio je poniženm i uvredjen do dna duše; ali šta je mogao, morao se vratiti »Književnom Glasniku«, — jer kuda bi inače? ,.,, Uostalom, nije on bio jedini pesnik iz plejade oko »Glasnika« kojemu su Kkritičari-urednici u isti mah štampali pesme i coram publico čitali bukvice!... Medjutim je stigao bio i pokojni Skerlić, sa svojim nenadmašnim širokim pogledom na opštu stvar, i sa svojim fenomenalnim nepoznavanjem doba i dogadjaja o kojima je pisao, i to pisao tako odlučno i sigurno kao da čita iz knjige, On je kratkim putem dekretirao književne veličine i vrednosti, praveći zaključke »bez apelate« gdegod je trebalo dokaza za neku socijalnu teoriju ili slobodoumnu misao. U njedovoj seni išao je, ili je· ispred njega istrčavao, mladi — tada tek dvadesetgodišnji — Branko Lazarević, utvrdjujući kritičarske rovove svojim glatkim i dopadljivim stilom. (Njemu је, na sreću, ostalo veka da okaje ponešto od starih бгећа, 510 on pošteno i čini) A sve živo stalo je i gledalo nov i zanimljiv

132