Nova Evropa

Козе, naprimer, {ovu je reč G, Vojnović izostavio) nadao da će G. Hinković sad, posle skcro sedam godina, otvarati svoje stare teftere, u kojima računi nekako n'su uvek tačno zapisani . . . I još posle Vaše tolikogodišnje družbe i zajedničkog rada u narodnim poslovima. (Ovde je

G. Vojnović stavio znak usklika,)

Kao što je red, ja želim da uradim ono što držim da mi je dužnost, pa ovako kažem i ovako mislim, Ako vi, i posle mog nadanja, ne budete time zadovoljni, onda će mi to biti žao, U tome slučaju neće ništa drugo ostati neđo da me pozovete na sud kao svedoka, kao i дгиби бозроди 560 ропиnjete u pismu, Al i onda, ši ako bude publikovan dosije Кој vi pominjete, i ako se tada budu čula i druga imena koja se nisu čula u dosadašnjem тагбоуоти i pisanju — a to bi mi bilo žao ne zbog mene nego zbog drugih — i onda ću ja odnosmo vaše ličnosti reći pred sudom samo ono što sam rekao i u prvom pismu i što kažem i danas: Lujo Vojnović nije izdajica,

Vaš s prijateljskim pozdravom

Mih. G. Ristić.

8) Treći odgovor M, Ristića L. Vojnoviću {štampan u »Riječi« od 29, augusta 1924, s preinakama i izostavcima, koji su ovde unesemi običnim slovima):

Dragi Sospodine Vojnoviću,

Primšo sam poodđavma Vaše pismo, uz lkoje ste mi poslali bili i једат broj »Obzora« i tri broja »Riječi«, ali niste odma dobili moj odgovor iz dva razloga: wprvo, Što je Vaše pismo najpre obišlo tri države, dok me nije našlo u Bratislavi, a potom, i što sam dugo bio bolestan,

G, Hinković je napisao iri stupca u »Obzoru«, a »Riječ« je роsvetila tri svoja broja jedmoj stvari koju bih ja sigurno bio i zaboravio, da je nije podgrejao prvo G, Hinković, pa potom i Vi, Iskremo Vam kažem, da! sam se začudio i Vama i G, Hinkoviću da vi danas nemate preča i lepša posla nego preturati po starim beleškama često puta (kod G,. Vojnovića ovde stoj. sasvim mesto puta) netačnim, a uvek punima teških i neprijatnih uspomena,

Da me Vi i 8, Hinković ovim pisanjem niste podsetili, ja bih bio već možda i zaboravio ma pr, kako sam bolno jauknuo kad mi je neko u Rimu pričao, da je već sad pokojni jedan član Jugoslovenskođa Odbora jedmom prilikom uzviknuo: da je dobro da je Srbija propala, i što su je pregazili narodni dušmani, jer će om, reče, sada lakše predovarati i brže izaći sada na kraj s nama Srbima u razgovorima. što je on vodio! IH onaj drudi slučaj: kad je jedan čovek, blizak Јибоslovenskom Odboru, „žučmo protestovao što naša Vrhovna Komanda na svoju ruku i po svom nahodjenju čini raspored s onim tek formira

544