Nova Evropa

sedla na bugarskom prestolu!), odakle je onda opet morao ići; i zašto ne bi kasnije, za Svetskog Kata, služio opet dva Nikole u isti mah, i možda još ponekog,..? Ali, to je sve tako ra=< zumljivo kod čoveka koji je sve u životu činio samo za ljubav propašovanja i manitestovanja — Jučoslovenske ideje: »Služiti kneza Nikolu u ono vreme značilo je podrivati Austriji i propagirati jugoslovensku ideju« (»Skromni pomeni o velikom kralju«, Zagreb, 1922, str, 28); to je isto značilo i »načelno pristati« na poziv za guvernera na beogradski dvor, pa »pohrliti u Beograd da se u родгобпоз та зрогагштет,,,,« {ibid, 45); pa to je isto značilo, verovatno, primiti i poziv Ferdinanda Koburškog! Jugoslovenskoj ideji žrtvovaće knez Lujo, posle Svetskoga MRata, i više: služiće i nekrunisanoj glavi Svetozaru Pribićeviću, nosiocu ideje beskompromisnog ı kruto centralističkog jugčoslovenstva, i odreći će se same »naše prirode« i svojih vlastitih reči, zapisanih u Epilogu »Pada Пиbrovnika« (knjiga II, strana 334/335):

. , Južni Slovemi su, po prevashodstvu, federativnim dubom prožeta rasa, Nama se još bolje pristoji nego lb američkim državama deviza: »E pluribus unum«, ispisana na zastavi Unije, Iz osnovmoga nerazumevanja naše prirode, iz protunaravnoga i silom nameinutoga centralističkoga verovanja, razvijaju se do dana današnjeda sve naše nevolje i Богђе ,,.

Ali, da se okanimo ironije na lični račun našega junaka, pa da se vratimo tipičnim osobinama kneževskih pustolova,

Pored dvorske službe {.,. onai »izliv miomirisa, sve{losti, carskcih haljina protkanih ženskom draži, ona topla i blistava apoteoza .,,.« koja zbunjuje i opija, — vidi »Skromni pomeni i t, d,, str, 36), i ovoga kneza i grofa privlače naročito misije, poimence diplomatsice, i on je, takoreći doslovno, dušu dao za njih, Upravo, ta mu je služba — kad već ne može na dvor, kao pre Rata — ponajdraža, jer oseća da u njoj ponajbolje može da razvije svoje svestrane sposobnosti. Poznate su njegove »misijee za vreme Rata, i o njima će biti još govora. Posle Rata, njegova je najživlja želja bila da dobije misiju pri Vatikanti, tojest da Sa imenuju pregovaračem za konkordat, posrednikom izmedju Jugoslavije i »onog ogromnog moralnog i svetskog faktora što se zove Sv, Stolica« Toga radi izradio je i svoj »nacrt programa« (»Konkordat sa Sv, Stolicom i naše пастјоnalno pitanje«, Zagreb, 1923), preporučujući svesrdno svoja »najoprečnija svojstva« i »svoje poznavanje ambijenta i jaku svetsku društvenost« za pregovore koji će uskoro počeli sa tom »najveštijom. diplomacijom na svetu«; loga radi, najzad, izneverio je i svoje federalističko uverenje, pa prišao Pribićeviću (kad već na starog Pašića, koji ga odviše dobro poznaje, nije

214