Nova Evropa

рпја 1912.

Godina je evo dana prošla, što nam najizrazitiji prestavnik jugoslavenske misli neosvećen leži u Lepoglavi, Godina je prošla, što nam u Mitrovici gnjiju dragi životi mladih buntovnika, i što mila sjena Onoga na Mirogoju čeka na osvetu, Još je jedna godina prošla, što nam i cio Narod čami u drugoj tamnici, što se zove ni Lepoglava ni Mitrovica; u tamnici težoj i gadnmijoj,

U komesarevini Hrvatskoj i Slavoniji još nam podli nametnici, poslani iz Beča i Pešte, gaze po šiji, dok mi mirno sagibamo pleća, slušamo operetu u kazalištu, a omladina igra Footballa i pravda se па sveučilištu o izborima za potporno društvo,

A u zemlji čudovišta, u onoj »Land der Sonne« za bečke turiste, austrijska bajoneta viri iz svakoga kuta i zamjenjuje ustav i zakon narodu, koji je na nesreću svoju htio da bude »najvjerniji«, dok se tamo negdje u Prateru prikazuju ljepote i čari »austrijske Adrije« i glupani kojekakvi zbivaju posprdne šale na račun naše opustjele, izgladnjele, i okradđene zemlje,

U našoj Sloveniji njemački kulturni i prekulturni policajci i špicli izrugavaju se časti i ponosu maroda našeđa, A u onom »territoriumu nullius«, kako ga zgodno meko prozva, u »Bosni ponosnoj«, u »Dosni Tvrtka i Hrvoja«, hirovi pariimirane bečke gospode i objesti sitih nametnika ukidaju i odnose narodu ono, što je stoljetnom borbom, što je krvlju i mukom svojom stekao i otrgao nezasitnim pandžama plaćeničke rulje i onih »po milosti božjoj pomazanih«, A mi šutimo, šutimo i gledamo nijemo |

Al dokle će još ovo trajati? — Dokle? — Kako nam srce ne krvari i me utisne u ruku osvetnički nož balkanskih hajduka, djedova naših, pa da zajedno s braćom svojom na našem Balkanu пе ciknemo Peam Borbe i Osvete, Pean Oslobodjenja !

Oni, maleni i slabi, al složni i požrtvovni, odrubiše svom Тигčinu glavu, a mi? — Šta čekamo?! — Zar nas nije naučila pameti prošlost, zar nam još nije dosta puzanja i lizanja?

Ји би! U ovoj obljetnici Tvoga velebnoga čina kad se s ponosom spominjemo Tebe, obričemo Ti, mi sinovi naroda, koji nam i Tebe odnjiha, da Ti djelo neće ostat nesvršeno,

Trpiimadaj se! Nadajse i čekaj! Buntovnička

mlada neiskvarena duša jugoslavenska to Ti poručuje,

Nađaj se i čekaj!

8. lipnja 1913.