Nova Evropa

Aktivistički idealizam i fašizam,

Idolum ftribus, ideja-vodiljaiideja-sna8ša zapadne civilizacije, pre nedo što se na nju srozao problem Svetskoga Rata, bila je Istorija: Istorija sinonim Progresa, tojest neprekidnog i uravnoteženog razvoja, čijom zaslugom duh, neprestanim svladavanjem dosegnutih momenata, u sebi realizuje sve veće savršenstvo, Bila se izradila ideologija, usled dubokoša mira četrdesetih godina, karakterisana mneprekinitom jRkapitalizacijom 1 reformističkom politikom zapadnih država, Ali je s vremenom ovo stanje stvari stvorilo nove uvete iz kojih je mnicala jedna nova, suprotna, ideologija, Duboki mir, koji su evropski narodi za pune dve generacije uživali, taložio je u podzemlju slepe i strahovite snage, koje su samo čekale da se, usled kakve slučajne promene postoječeg stanja, oslobode tamnice, Da se doista nešto izmenilo na ftamnome dnu evropske psihe, moglo se suditi prema simptomu, da je, u godinama koje su neposredno prethodile Svetskome Ratu, zapostavljen, pored pozitivne znanosti, i DOjam, ili bolje mitos, Istorije, koja je podvrgnuta reviziji, te je počela uzimati nov oblik objektivnog procesa, kao da postoji u sebi, izvan i nezavisno od btenja i svesti individua, povlačeći ove gotovo protiv njihove volje po trgovima i uliсата svoga postajanja, Na svetlosti neke pomne i brižljive analize, onaj Je mitos probudio sumnju u njenu temeljitost,

Istorija se pričinila čistom tvorevinom duha koji misli, i identifikovala se sa Istorijografijom, Bilo je jasno da prošlost ne deluje na sadašnjost fatalnošću prirodne sile, već da je u sadašnjosti samoj, ukoliko je ova u sebi oseća, Nije prošlost ona koja stvara sadašnjost, nego je sadašnjost ono što se javlja kao determinovana sadašnjost, tojest determinovana utoliko ukoliko predstavlja i realizuje u sebi determinovanu prošlost, jer izvan nje i nema postojanja niti uopšte objektivnosti, Vekovi žive u nama, i deluju na nas samo utoliko ukoliko stiču svesti: mi smo oni, koji ih čine da žive, da rade u nama i da utiču na nas, Neograničenost prošloga vremena, koja se pričinja da svojom plašljivom veličinom gazi efemernu sadašnjicu našeg mislenog čina, ne postoji u realnosti nego u funkciji ovoga čina. Naša akcija, čini se, da je predeterminovana a b aetermno, od razvijanja neograničenih eon4, koji nju vode i označuju joj usko polje mogućnosti, u kojoj jedino može da se miče: to je iluzija naše fantazije, da oni eoni postoje samo u činu i za čin misli, koja ih misli i, misleći ih, izaziva ih na opstanak, Istorija, u stvari, ne služi drugome do da nam daje pravo na nas same, da opravda našu sadašnju akciju, pokazujući nama samima da ona ovu vodi; a ova traži i reklamuje neograničeno kozmičko postajanje, na koje se nadovezuje.

264