Nova Evropa

опрезни при сваком додиру с њоме. Не можемо наједном у себи савладати све оно што је прошлост у нама оставила; а не може ни све са Запада да буде добро за нас, Тек ако будемо свесни ове разлике између нас и Запада, моћи вемо црпсти из западне културе што нама треба, и биће нам јасније много тога из наше прошлости, а и из садашњости, Не може сељак увек да мисли и ради као западњак, па не треба то од њега ни тражити; на другој страни опет, наш сељак несамо да није способан него није ни вољан да прима много тога што му са Запада данас долази, јер му је то и постанком и духом посве туђе, Развијајући своју културу, из себе, а допуњујући је западном у оном што погодује нашој природи, или што нема у нас а потребно је за развитак, ми ћемо с временом стићи Запад, и стати с њиме напоредо, као раван с равним, настојећи да удружени подигнемо целокупну европску културу на виши степен, и тако је приближимо општем човечанском идеалу. Јорјо Тадић.

Меке necivilizovane misli,

Kada je Marta, mesto da sluša reči Isusove, kao njena sestra, pripremala da ga ugosti, On joj reče: »Marta, Marta, ima samo jedna jedina stvar koja je pofrebna!,..«

O toj jedino potrebnoj stvari hoću malo da vam govorim,

Oduvek je bilo ljudi koji su smatrali sporednom moralnu stranu života, — te ljude nazivamo materijalistima, Na njih je mislio Šopenhauer kad je rekao: »Ideja, da ovaj svet ima samo ma{ferijalnu važnost, a ne moralnu, najveća je zabluda ljudskoga duha, i njegovo najveće izopaćenjel« Takav bi svet doista bio strašan, i život u njemu očajan, jer ono malo sreće i uživanja Što bi škrto pružao u izvesnim časovima nekolicini me bi ni izdaleka iskupljivalo ceo onaj bol i sve nevolje i nedaće kojima obiluje.

Ne treba, medjutim, živeti predugo da bi se uvidelo, da nas priroda nije stvorila radi lične sreće, niti je to svrha radi koje postojimo. Već istorija pokazuje, da je svaki narod, kojigod bi se podavao apsolutnome materijalizmu, srljao pravo u svoju propast, Uzroci tome su složeni, i vode dublje u suštinu našeg bića nego što mi to i slutimo, Upravo, mi za obično i ne mislimo o suštini našeg bića, već polazimo u svojim mislima lično od nas, smatrajući da se to da postojimo razume samo od sebe, Retki su oni koji pokušavaju da sebi dadu računa O tajni samog svog opstanka, oni koji — po rečima Platonovim — imaju sposobnosti da uoče kao problem ono što svima oko

288