Nova Evropa

se bojao brzime sa kojom se razvijao život novog željezničkog doba, njegove zamršemosti i raznovrsnostli, prema patrijarhalnom stanju u kojem se nalazio ada još naš narod, Srbi u Ugarskoj imali su tada samo jednu gimnaziju i jednu učiteljsku školu; u. doba razvojačenja Vojne Granice dobili su još dve it zv, »više devojačke škole«, u sfvatri produžene osnovne škole, a kasnije i treću, i to je sve, Nije čudo što se Miletiću činila važnost srpskog naroda u Ugarskoj jednaka Termopilama, te što u to doba Vladimir Jovanović završava svoj članak »Nestajanje srpskoga пагода и 'Ungarskoj« (1872) idejom o »povrafnoj« seobi: »Pa kako« — kaže on — »jezdro srbskog naroda u бита Тако Јако зада па misao doći me može, da narodnu vlast i mad braćom preko Dunava mprostre, · fo ovoj ništa drugo ne ostaje, ako žele pravoslavni Srbi do veka da budu, no da povratnu seobu preduzmu, a današnja mala Srbija dovoljno je velika da ih u svojoj sredini udomi i polako spremi za srećniju političmu budućnost svega srbstva«,

Miletić je poslednji put, i naročito oštro, izneo svoje misli o položaju srpskoga naroda, narodmosti u Ugarskoj, i o spoljnoj politici Austro-Ugarske, u svojoj »Osnovi adrese srpskih poslanika na Џбатзкот Зађоти« од 1875, U adresi prebacuje Vladi, da je u Ugarskoj »lična sigurnost i sloboda još igračka policijske i sudske proizvolje i samovolje«, dok nad štampom »visi neobuzdan fanatizam stranačkih sudova«., Ukazuje zatim sa protestom na način kojim зе došlo do ugarsko-hrvaiske Nagodbe, i raspravlja o položaju Reke, Erdelja, i narodnosti uopšte, Miletić, koji je još kao mlad mrzeo madžarska prava »feudalistička, koja se iz samih privilegija sastoje«, pristaje da se da »u današnjem veku gradjanske ravnopravnosti madžarskom plememu u Ugarskoj ona predmost za koju su mu njegove političke, kulturne, i društvene snage uslove pribavile«; pristaje, ali zato već ranije postavlja pifanje, »kako se prava srbskog maroda u Ugarskoj osnivaju па povlasticama srbskoga maroda, koje su državnopravne prirode i imaju značaj ugovora izmedju krunisanih ugarskih kraljeva i naroda srbskog, i kako srbski narod sa delomičmo istorijskih prava bar domde sići ne može dok istorijsko pravo Ugarskoj za osnov služi«, te traži da se zaključci Blagoveštenskog Sabora podmesu Ugarskom Saboru kao »formulisana jemstva za osiguranje srpske narodnosti«, jer »pred cem sveta prosvedujemo mi protivu politike koja od Ugarske Države hoće da stvori narodnu madžarsku državu«, Žali se na turkofilsko držanje austro-ugarske diplomacije i štampe, te ističe želju, da se »pitanje evropske Turske reši obrazovanjem samostalnih država ma Balkanskom Poluostrvu, a naročito ujedinjenjem Bosne, Hercegovine, i Stare Srbije sa

114