Nova Evropa

i neobrazovana birokratija i policija, različiti ateraši i protuve, društveni paraziti i pljačkaši, — to su neumrli objekti surovo8 i beskrajno duhovitog ismejavanja ovoda autora. Ismejavajući i kažnjavajući potsmehom korumpirano i nasilničko činovništvo, on ne štedi ni društvo koje svojim saučešćem, odnosno svojom ravnodušnošću I neimanjem gradjanske svesti i hrabrosti, potpomaže nesamo pasivno već i aktivno delatnost ovoda činovništva. Vredelo bi izneti primere stila i satire ovoga pisca; ali se, nažalost, ovde moramo ograničiti samo baš na najmanji broj, Evo Jednoga. Stari, tek nakon raznih zloupotreba i nedela otpušteni provincijalni činovnik daje upuistva svome mladjemu drugu, postavljenom na položaj »stanovo8 pristava« [to je policijski šef jednog manjeg okruga, kojih je u svakome ruskom srezu bilo po nekoliko), » .,. Ti, prijatelju moj, treba da shvatiš, da je u tebi početak, sredina, i kraj svega ljudskog života. Ti, gospodaru moj, čuvaš pravu veru, seješ strah i poštovanje naspram vlasti, širiš svuda zdravlje, blagostanje, i vršiš ishranu sveta; ti oslobadjaš siročad, ti štitiš nejake od gladi, ti čuvaš narod od zemljotresa, poplave, kuge i bolesti... I sve to činiš sam fi, ,stanovi pristav' Nikanor Peregrinov-Potančikov, koji imaš pod sobom jednog pisarčića i nekih dvadeset „sockih' {t. j. agenata seoske policije). I to još nije sve: zatrebaće vlasti

da pronadje pticu „Finik', — ti ćeš pticu naći; zatrebaće vlasti da izmisli statistiku, — ti ćeš i statistiku izmisliti, Ti moraš biti

od Boga obdaren svim vrlinama i veštinama, Ti si i gazda dobri, i detektiv lukavi, i kemičar odlični, i statističar rodjeni, A budući da nisi u stanju, usled slabosti ljudske prirode, da sve to budeš i vršiš, te kako ovu tvoju slabost dobro poznaje vlast, i sama od ljudi sastavljena, onda, kakva posledica iz svega toga nastaje? Ne možeš da radiš posao, treba samo da paziš na vlastiti džep ...« (»Nevine priče«). Tu se nečuvenom snagom žigošu posledice cenfralizma i birokratije, neizbežan formalizam činovnik4 koji faktički ne mogu ništa da rade kada se od njih traži nemogućno, Ili drugi jedan primer. Priča neki stari olicir, mešajući ono što je bilo i ono čega niti je bilo niti je moslo da bude: »,.. Jednom, sastao sam se na stanici sa nekim majorem, — pravi pravcati major, ima i odličje, kao što već treba... Raspričali ti se mi, te ono te ovo... ,U kojem boju dobiste to odličje?! — „Blizu Ostroljenke „,.. „,E, gle! A je li beše vruća bitka?! — „Može biti... nedo, znate šta, ne znam ni sam da li sam tamo bio! Možete da me ubijete, ne sećam se više toga ... Eto kako biva: i odličja smo dobili, a zašto — ne znamo ... kako da to objasnimo?!,.. Bio je i drugi slučaj: služio je kod nas u puku konjički kapetan Karabejnikov, pa si je naručio nove hlače. Ali tek što je navukao te hlače, postade nevidljiv!,,. Hlače sede, i stoje, i šetaju se, a Karabejnikova nema pa nema!,., Glavno je, medjutim, u celoj stvari, da ni

132