Nova Evropa

Rusija na mukama, i njen preporod.

{Povodom desetdodišnjice Ruske Revolucije.)

Tačno na današnji dan, pre deset godina, Rusija je ušla u fazu akutne i strašne Revolucije, »Revolucija postaje neizbežnom, veli u svome najnovijem delu jedan poznati ruski istoričar (Miljukov), »kada istovremeno mastaju sledeće prilike: 1) kada narodne mase osećaju neophodnu potrebu za bitnim političkim ih socijalnim reformama, kao što su: ograničenje samodržavne vladavine, ili predaja zemlje seljacima; 2) kada se Vlada protivi mirnom zadovoljenju ove potrebe; 3) kada, usled unutarnjih razmirica, kulturnih promena, ili spoljne vojne nesreće, Vlada gubi sposobnost primudnog delovanja; i, napokon, 4) kada društvo nesamo da me oseća više straha pred vlašću, nego je još otvoreno izvrgava mpreziru i ruglu«. Svi su ovi uslovi očiбједпо nastupili bih u oči Revolucije godme Sedamnaeste, Rusija je, već odavna pre Rata, ıl svome ekonomskom i kulturnom razvitku, — koji je naročito za poslednjih godina pred samu katastrofu postigao ogromne uspehe — izrasla bila iz oblika one vladavine, i nevoljno osećala arhajične metode javne uprave, baš kao što se narod u njoj ni pre toša nikad nije mirio sa postojećim polufeudalnim uredjenjem društva i gospodstvom veleposednika, medju kojima je, i kraj sviju udara sudbine, reakcijonarno plemstvo vodilo dlavnu reč. Ali vladajući krugovi, na čelu sa Carem, nisu nipošto hteli da popuste, već su upravo odricali pravo narodu na stvarno učešće u zakomodavstvu, i u samoupravama, kao i uopšte njegovo pravo na političke slobode, terorišući da, i upravljajući zemljom, podvrgnutom vanrednom stanju, s pomoću bezobzirne policije, koja se služila razradjenim sistemom majodvratnije provokacije,

U toku Rata, kraj svih ogromnih žrtava naroda u krvii u imetku, Rusija je bila stvarno tučena u više mavrata, izgubivši znatni deo svoga zemljišta, pa je zapala u rasulo i kaos, u kojem su nestabilne vlade potpuno izgubile faktičnu vlast, te su prepuštale sve inerciji i slučaju, nalazeći se u opreci čak i sa mlakim parlamentom, sa pitomim javnim mnjenjem, pa donekle i sa celim narodom, ukoliko je ovaj bio svestan sebe ı onoga što se s njim dogadja. Taj je narod sve više otvarao oči, bunio se, i padao u očajanje i bes. Tako su slabe vlade, i još slabiji, predrasudama i zabludama podložni vladaoci, izgubili bili svaki autoritet u očima mas4, tojest u očima naroda, vojske, i inteligencije. Najgore je stajalo, i kao da nije ni moglo više Sore biti, sa poslednjim Carem, naročito i usled mešanja u državne po- . slove neodgovornih činilaca, oličenih u Carici »Nemici« ı u simvoličnoj, beskrajno odvratnoj figuri Raspućina, »Našeg druga«

166