Nova Evropa

Vojvodjani u Rusiji, (Seoba ugarskih Srbša u Južnu Rusiju,

Još od prastarih vremena postojale su veze izmedju Rusije i Južnih Slovema, poimence i Srba, Ove veze i uzajamni odnosi bili su naročito živi u doba Petra Velikog {vidi članak »Petar Veliki i Južni Sloveni«, »Nova Evropa« XII, 460—464), koji se u svojoj politici obazirao nesamo па balkanske Srbe, podanike Otomamske Porte, nego i na Srbe iz Ugarske, pripadnike »m ationis Illyricae«, takozvane »Rajce«, Široko polje za rad, uspeh, i bogat {iako često pun opasnosti i neugodmosti) život u omdašnjoj Rusiji, vuklo je onamo svu silu stranaca, pa nisu ni Južni Sloveni, ponajviše Srbi, izostajali u tom pogledu iza drugih naroda, Od doba Petra Velikog, dakle, seoba Srba, u manjim i većim grupama, a i pojedinačna, traje sve do sredime XVIII stoleća, tako da se je već godine 1727 (prema nekim izveštajima) mogao obrazovati u Rusiji takozvani Srpski Husarski Puk, u kojem uostalom s vi časnici i vojnici verovaino nisu bili Srbi, Godine 1737, u vezi sa ratom Rusije i Austrije protivu Turske, zabeleženo je veće vrbovanje Srba iz Ugarske, a i Slovaka i Rusina, za popunjavanje ruske konjice, i odlazak većeg broja ugarskih Slovena u Rusiju,

Medjutim, velike nade koje su iseljenici u Rusiju polagali nisu se uvek ispunjavale, a često bi dolazilo i do razočaranja, pa eventualno i do povratka u raniju domovinu, Tako je dokumentalno utvrdjeno, medju ostalim, da godine 1750, — baš onda kada su se u Rusiji naročito starali o popunjavanju vojske i spremali se da pošalju emisare u Ugarsku za vrbovamje vojnika, — 59 ljudi Srpskog i Madžarskog Husarskog Puka (u ovom poslednjem su verovatno takodjer služili delomično 1 Srbi) hoće da se vrate svojim kućama, Istragom je utvrdjemo, da tim pukovima misu redovno isplaćivane prinadležnosti, pa je Senat, koji je tada vodio sve državne poslove u Rusiji, regđulisao i ovo pitanje, Težnja ruskih vojnih vlasti da popune redove ruske konjice Srbima i drugim iseljenicima iz Ugarske i iz balkanskih zemalja, naišla je tada na jači pokret za iseljavanje, koji se medju ugarskim Srbima pojavio poglavito usled razvojačenja Potiske i Pomoriške Vojne Krajme, Ove zemlje imale su da budu inkorporirane izravno kraljevini Ugarskoj, odnosno da se u dotičnim županijama šančevi pretvore u varošice i sela, a stanovništvu je stavljeno na volju: ili da se potčini ugarskim zakonima i udje u civilmo stanje {oficiri kao plemići, zemljoposednici i ostali kao gradjani, a seljaci — čak kao kmetovi!), ili da se isele, bilo u Tamiški Banat, bilo u Srem, Velik broj tih Srba pronašao je — na podsticaj nekih svojih prvaka ({Ševića,

205