Nova Evropa

već mrtva, zvanična kritika surovo osudjuje, tako da je reč »jesenjinovština« postala pogrdnom; čak i takva jedna komunistička veličina kao što je Buharin, jedan od dlavnih ideologa komunizma posle Ljenjina, našao je za potrebno da u štampi i sa javne боуопшсе чдал па nacijonalistički duh »jesenjinovštine«, toliko suprotan službenoj ideologiji II Internacijonale, Uostalom, u svom tu skoro objavljenom članku »Zle ђејебке« (»Злае saMerTKM«, u »izvjestijima«), Buharm uopšte napada njemu nepoćudne struje moderne ruske književnosti: », ., Oni lupaju svaki dan po kamenu-temeljcu sovjetskog društva snacijonalizujući ga ma svoj poseban način ({,na CBOM COJITEHIK'), Ne može se poreći, da je „,jesenjinovština роstigla ogroman uspeh, postavši tako ефпот snagom u društvenom pogledu; i nema sumnje da su njome zaraženi i širi krugovi naše komunističke omladine...« Uzrok ove pojave, koja toliko zabrinjuje ovog komunističkog ideologa, bio bi u tome, što »mi dajemo jedmu i suviše jednoliku ideološku hramu«; »... mi, i ovom prilikom, zaboravljamo ma interese potrošača: potrošač odviše često dobija štampane paragrate i cirkulare koji su pisani tako dosadno i jedmoliko da usled njih čovek koji nije nato naviknut jedva da ne povraća .,..« Priznanje dosta iskremo, sa »nadležne strane«...

Nećemo, razume se, da tvrdimo, da su svi spomenuti autori napisali samo lepe stvari; ali se ne ustručavamo posvedočiti, da moderna ruska književnost u celini predstavlja veliku vrednost, Zanimljivo je da, svojim glavnim predstavnicima, ova kmjiževnost ne alirmiše boljševizam; štaviše, ona se drži neprijateljski prema njemu, ukoliko to dopuštaju prilike u jednoj zemlji gde nema slobode reči, Novi autori nastavljaju posao koji im je zaveštala tradicija velike ruske predratne književnosti; nova literatura časno vrši svoju dužnost naspram naroda, te služi nesamo kao ogledalo, u Којет зе ogledaju većinom ružne slike tužne stvarnosti, nedo se ona javlja i kao bespristrasan sudija nepravde i kritičar bolesti društvene i državne organizacije. Uglavnom, i moderna ruska književnost, kao i mjena meumrla prethodnica, jeste literatura dubolke kritike i pažljive analize, literatura koja traži pravdu i istinu, Upoznavajući se sa novim delima ruske književnosti, nalazimo u mjima prave produkte ruskog narodnog duha,

Џргков forsiranja tendenca II Internacijomale i komunističkog materijalizma, ruska književnost ostaje i dalje nacijonalna i idealistička u wvojim težnjama ka večitom i ka duhovnom; ona je pravi izraz nesalomljivoša duha ruskog maroda, jer — kako izgleda — nema te snage na svetu koja bi mogla ugušiti duh i težnje jednog velikog naroda.

Eugen Jelačić.

290