Nova Evropa

»,,. Као зфатечпа Копхшафа пао зат : да napišem i da polpišem prvi akt,,,. Ni groša nemam!,,. Па dodam: za punih osam meseca Konzulat nije dobio ni dinara!,,, Šta da radim sa 30 ljudi?!... Zar da dopustim da ih kao zarobljenike vuku čak u Sibiriju?!,,. Da zadam bolni udarac njihovu rodoljublju?!,,, Da ubijem njihovu veru a Srbiju i ,čika-Peru, Kralja??!,.,. I što baš ja, koji sam kao dete četiri godine rastao po ustaškim logorima!!,,, Ne mogu!!,,.. Po istom Киriru poslah odgovor, — da mi se ljudi upute u Konzulat... Puklo kud puklo!,.. Izdaću im srpske pasoše, naći ću im rada — neću ih pustiti da umru од gladi.,.«

Za naš ukus, u tekstu G, Cemovića ima odviše upitnik4 i uskličnika, Svakako nam se čini, da je to bilo najmanje što je on kao konzul Srbije mogao učiniti: da tih trideset dobrovoljaca-rodoljuba uputi na rad još istoga dana »jednom bankrotiranom beogradskom trgovcu«, kome su »bile potrebne besplatne radničke ruke dobrovoljaca«. Na ovom »rodoljubivom radu«, kaže dalje G. Cemović, pod njegovom ličnom odgovornošću, iskupljeno je 172 zaostala dobrovoljca, A kad mu je, 2. oktobra 1915, car Nikola II lično i usmeno dao dozvolu za obrazovanje Odreda, »i rekao da će nam dati sve što nam treba, mi smo počeli skupljati življe dobrovoljce«, »Onaj poslodavac, koji je od naše države i na njen moralni ugled i račun „zaradio po zvaničnoj oceni 72 milijona zlatnih rubalja, ikreditirao je naš nelegalni Odred«, koji je — uostalom — koštao Rusiju »84 milijona onda još gotovo zdravih rubalja«. — 6, januara 1916, kaže dalje G. Cemović, predao je on, zajedno sa srpskim vojnim izaslanikom (рок, pukovnikom Lontkijevićem), predstavku, potpisanu od poslanika Spalajkovića u ime Srbijanske Vlade, o Dobrovoljačkom Odredu, i o onom što mu je Car rekao, generalu Aleksjejevu, koji mu je odmah rekao: »Ovo računajte "da je svršeno«, U tu predstavku inmeo je G. Cemović i svoju buduću vezu s Odredom, kako sam kaže:

»Pošto se mora vršiti izvesno čišćenje zarobljenika u smislu odstranjivanja nezBodnih elemenata, fo će se ovim poslom baviti naš konzul u Odesi, M. P, Cemović, sa ataširanim mu obrazovanim i poznatim po svome pairijotizmu Srbo-Hrvatima od tih istih zarobljeтака, Копи Cemović, u ime Kraljevskog Poslanstva, opštiće sa komandantom Sedme {odeske) Armije, kojem će u svemu biti potčinjen

naš Odred,«

Ujedno je usmeno predložio generalu Aleksjejevu, a ovaj је usvojio, da privremenim komandantom Odreda, dok ne stignu oficiri sa Krfa, bude major Živojin Pejović, a viši inspektor vojni izaslanik Lontkijević,

Na ove uspomene G. Cemovića odazvao se svojim člancima G. Mita Dimitrijević, On počinje ovako: »Dobrovoljački

361