Nova Evropa

samima, Nećemo se upuštati u diskusiju opšte prirode — naprimer, Како bi G, Dujšin mogao dati »tako toplu, tako muzikalnu, i tako otmemo iznesemu figuru gospara« (dubrovačkog), prema kritici »Obzora«, ako ga autor nije imspirisao samom tulogom —, miti ćemo pobijati teorije o »ekspozicije dš »dramskoj Rkomstrukciji« G, A, Мигадbegovića, nego ćemo se zadržati još za časak samo па likovima i ma »atmoslferi«, i ma »rekvizitama«, u акфоуkama Lukše s Orsana, za koje svi ovi kritičari kažu да su patvoremi, prema Vojnoviću, ili »apokrifni«, ili »otrcani« i »nealktuelni«, pa da ih više me 'reba mi лози па scenu i uzimati ozbiljno, »u Фођа majačega razvoja maše drame u čisto „umelničkom # općeljudskom zahvatanju života i ljudže (7) i »kad mas pritismuše teška socijalna pitanja«,

Da li je mogućno да zagrebačka kritika ozbiljno misli, da je život dubrovačkih gospara iz prošlih vremema za nas prilično otrcana i meaktuelna literarna tema, iskorišćena već u svima mogućim „pesničkim mamiestacijama, i da je posle Vojnovića evokacij Dubrovnika teško dodati novu nijansu? 1, ако је тобиспо — Као što smo pokazali da jeste, — da li onda ta kritika i ti kritičar, poznaju Dubrovnik, i znaju mjefov značaj i njegovu ulogu u kulturnom životu maše nacije, i posebice u hiladugodišnjoj hrvatskoj kulturnoj i političkoj povesti? A ako ба ne pozaju, kako mogu pisati o onome što ne znaju, i to — meki od njih s onoliko pouzdamja? ,.. Po ovome što smo dovde čulii videli, očigledno je, da omi znaju Dubrovnik samo iz Vojnovića, i da misle da je s mjime ova tema za imjiževmost, i za dramu, iscrpena, To je svakako КотрИтепаћ га Ivu Vojnovića, * za mjegovu sposobnost mWuživljavanja u tudju sredinu, budući da om sam mije Dubrovčanin; ali je to ujedno rlo welika wsvedočba siromaštva i meobaveštemosti za mašu literarmu i mpozorišnu kritiku, Alko je išta auutentičmo du mašoj macijonalnoj istoriji, i dramski zanimljivo, lMterarmo wmaokrugljeno, u marodmoj mprošlosti, to je Dubrovmšk, — Dubrovnik koji i damas, posred ovog poratnog doba i sa svojim poratnim wtanovmdicima, stoji ma onim svojim hridimama kao jedna okamenjena mpriča ili dramska bajka, Dubrovnik, sa svim svojim prirodnim i umetnim blagom, najsvetlija i majzamimljivija tačka naše marodme tradicije, —/ da doživi ovaku pogrdu od Zagreba, koji bi trebalo da mu je majbliži, i to još od literarnog i gospodskog Zagrebal,.. Mora da dodje Stjepan Radić, da skine kapu pred Dubrovnikom, i da moda hvalu i slavu »besmrimim senima velikana dubrovačkih i velikam4 зуеба пагода тазеба«, Кој su »uvek imali na ummu da je ФОшђгомшк žarište i svetište

403