Nova Evropa

još nose zvanični naslov »de Serbie«), i na Upravi Grada Beograda (čuvenoj Glavnjači), — svuda je ova sitna i orijentalska politika utisnula svoj pečat, koji ne popušta, i koji se ne daje razbiti, zato što to neće i ne žele G. Vojislav Marinković i drugovi, Ali nije skučenost vidik4a i orijentalsko shvatanje jedino glavno obeležje ovake »Vojine politike«. G. Vojislav Marinković dete je iz mešovitog braka, i ima a svojim žilama jevrejske krvi, To, samo po sebi, nije nikakva | mana, niti mi to ovde ističemo kao prigovor. Ali je pouzdano, i opšte poznato, da jevrejska krv potencuje merkanti Ine sposobnosti, a slabi intenzivnost nacijonalnosg osećanja, Samo se tako daje razumeti, da je Voja Marinković, kao Ministar · Inostranih DelA Jugoslavije (i kandidat za Ministra-predsednika}, u isti mah i predsednik beogradske Berze, kao i predsednik ili član raznih дтиаћ зрекшанутћ ргедилеба, medju njima i takovih u kojima su stranci i inostranci glavni vlasnici i pokretači, To je verovatno jedinstven slučaj u analima diplomacije. Pritom, Voja Marinković — iako je nekada studirao finansijske nauke — nikada se nije naročito isticao svojim privrednim radom [{osim ako bismo hteli biti malicijozni pa se setiti nekih »afera«), niti je imao većih uspeh4 u svojoj bankarskoj karijeri (počevši sa Opštom Privrednom Bankomj, uz koju je stalno terao i politiku, nastojeći da bude u prednjim redovima. Ova nasledna političko-merkantilna crta bila je još očiglednija, i u neskrupuloznijoj formi, u mentalitetu njećova pokojnog brata Pavla; a koliko je jasno ona dolazila do izraza i u čisto poliне transakcijama pokazuje najbolje onaj zapis pok. Hartviša u kojem se opisuje ртебоуатапје Pavla Marinkovića sa Nikolom Pašićem, početkom juna 1914 (vidi »Novu Evropu« XVII/272), da jedan od braće Marinkovića udje u izbornu vladu... Ovaj merkantilni duh kod mnogih beogradskih političara, koji se nalazi — u nešto slabijoj meri — naročito i kod naših Cincara, brojno zastupljenih u našem javnom životu, osobito u Srbiji, nazvao je pok. Radić, uopštavajući ali vrlo zgodno i markantno, cincarlukom beogradske čaršije i beogradske politike, Ta crta, naime, da političar ili javni radnik gleda na svaki posao — nesamo svoj lični, već i opšti, državni, — sa gledišta trgovačkog, upravo spekulativnog, ili — prosto narodno rečeno sa gledišta svoga džepa, vuče za sobom, kako već rekosmo, oslabljeno, razvodnjeno, nacijonalno osećanje, kao što je i prirodno uostalom. Otuda je razumljiva ravnodušnost, da ne kažemo odmah antipatija, G. Vojislava Marinkovića naspram ртесапа, i — dalje — naspram velike i slobodne Jugoslavije: bez dublje6 smisla i razumevanja za jedinstvo Srbo-hrvata, · пјева Ђштм, ра čak i razdražuje, svaki otpor u pravcu nekakih istorijskih ili tradicijonalnih prava s ove strane Save i Dunava,

204