Nova Evropa

danim; on ireba da se temelji na filološkom metodu, jer je krivo postavljena alternativa filološija ili estetika, Naša književnost, mjerena evropskim mjerilima, znači veoma malo, ali je za naš život značila mnogo; k njoj treba pristupiti »s malo drukčijim načinom nego li je samo skupljanje biografskih ili bibliografskih podataka ili dlavosječenje en masse«...

Budući da G. Barac i pisca ovih redaka ubrojava u zastup· nike ekskluzivno estetskog metoda, koji je za njega »već unaprijed osudjen na diletantsko dovijanje ili metodu maturantskih školskih zadaća, da sve odreda siječe«, mislim da sam pozvan da, bar za svoj račun, dam neka objašnjenja,

Najprije, estetski pravac koji slijedim nije nikako kriv za alternativu: filologija ıli estetika. On je nastao kao reakcija (Benedetto Croce) protiv zloporaba filološko-istorijskog metoda, protiv sakupljanja gole gradje bez odredjena cilja, bez pretpostavke Jedne čvrste i žive misli vodilje; u jednu riječ, on je nastao kao reakcija na filološko-istorijski metod kad ovaj postaje svrhom samome sebi, Ovaj pravac nikako ne zastupa mišljenje, kako misli G. Barac, da književnost treba posmatrati samo s estetskog gledišta, nego naprotiv stoji na stanovištu, da književnost kad se gleda estetskitreba gledati samo estetski Ovo stajalište izraženo je i u Kročeovoj formuli (inače najtvrdjem orahu njegove filozožije): unitA-distinzione [jedinstvo u distinkciji, a distinkcija u jedinstvu). A baš ova distinkcija, ova moć razlikovanja, zadaje — kako se čini — G. Barcu najviše muke. On doduše uvidja potrebu estetskoš odredjivanja književnih vrijednosti, ali, znajući da je naša literatura — i starija i novija — većinom loše kakvoće, prepada se »glavosječenja en masse«, on zaboravlja potpuno da je i sam priznao estetskom metodu nužnost i priтодпогћ, ра ба odbacuje, i prošlašujući književnu povijest odveć komplikovanim pojmom sklanja se pod široka krila krivo shvaćena filološkoš metoda. On sam traži reviziju za cijelu našu književnost od 16,—20, vijeka, tvrdeći da mnogi pisci zauzimaju u našoj književnoj povijesti mjesta koja ne zaslužuju, ali malo redaka dalje piše ovo: »Polažući glavnu pažnju nato da odredjene ličnosti maknu s mjesta, na koja su ih postavili drugi, oni (zastupnici estetskog metoda) su radili u prvom redu intelektom, tražeći slabe strane dotičnih pisaca, — i tako su odgovorili na pitanja, što dotični pisci nisu bili, A literarna istorija nije valjda nauka o tome što neki narod u književnosti nije dao.« Kako je onda moguća revizija, ako naprimjer ne smijemo da kažemo da Trnski nije bio pjesnik?...,

Ja razumijem G. Barca. Rezultati estetskog metoda, primijenjena na našu književnost, porazni su. I onda, misli G. Barac, čemu muka i trud tolikih generacija, čemu toliki plemeniti napori, kad sve to ima da bude zbrisano jednim nemilosrdnim

274