Nova Evropa

nije ispod nje ga, neđo može i da unese zbrku u pojmove; pa nam se čini da vredi raščistiti stvar do kraja, i razbiti zabludu u koju je zapao Monsinjor Bulić,

Dioklecijanova Palata nije arheološki muzej, niti je stari spomenik, poput kakova kipa ili moćnika ili kamena, koji se ima konzervirati u riznici, i kojega se niko ne sme prstom dotaći. U njoj živi narod od preko hiljadu godin4, i ona živi s njim, ostavljajući tragove na njemu i njedovu delovanju, i primajući utiske i uspomene od glava i nogu koji u njoj borave i njome prolaze. Ona bi bila ruševina — kako kaže na drugom mestu Dr, Ritiz za Panteon —, da nije preobraćena u kuću naroda, da nije. živela s njim i sa vremenom, i да nije primala u sebe spomenike i darove novijih vremena. Svaki ko je u njoj živeo i radio ima pravo da ostavi tu svoj trag, a pogotovo onaj koji je živeo i radio ne za sebe već za druge, za sve koji tu spadaju. Da Grgur iz Nina, vladika hrvatski, amo spada, — ima | Коба da to spori! A ko pomno pročita ovu knjigu, i osveži u svojim mislima spomen na ona vremena i sve Što je sa njima u vezi, biće mu jasno kao dan, da Grguru Ninskom pripada prvo i najvidnije mesto u toj Kući, i da je tu njegova pojava dosad nedostajala, a ne da bi mogla biti na smetnji, Don Frano Bulić je velik arheolog i odličan »gradjanin Splita«; ali je Grgur Ninski čitava glava povesti narodne, i to važna dlava, i počasni gradjanin nesamo Splita nego cele Dalmacije i Hrvatske, i cele široke domovine, — u Palati Dioklecijanovoj on ima prvu reč, a Don Frano počast da mu konzervira uspomenu, i da mu čuva kip.

Ali to nije sve. I Ivan Meštrović ·je počasni gradjanin Splita, i počasni gradjanin jugoslovenske domovine. Ako je od Grgura iz Nina narod učinio prvoborca za narodni jezik i hrvatska prava, i preko onog što je sam Grgur bio i vredeo, za Meštrovića znamo nesumnjivo svi mi, sa Don Franom BuНбет па čelu, da je prvoborac za hrvatska i narodna prava kakova ova naša zemlja još nije imala, i da nam vredi pred celim svetom malo te ne koliko sva naša hiljadugodišnja kultura zajedno. 1 svojim »Grgurom« Meštrović nastoji da udahne dušu toj našoj tisučgodišnjoj kulturi, o kojoj se toliko govori i piše, a koja bez sadržine ostaje pusta reč, Spomenik Grguru Ninskom od ruke Meštrovićeve, već sam sobom, daje vezu i označava kontinujitet izmedju Grgura i naših dan4, i daje dokaz da je Grgur, ili bar narod sa Grgurom i kroz Grgura, imao pravo kad je verovao u sebe i u svoju snagu, u svoj jezik iu svoju kulturu. Danas naša kultura oživljava staru rimsku palata, — Meštrović govori sa Peristila, kao što je Raiajlo govorio u svoje vreme iz Panteona, i Mikelandželo nekad spasavao terme cara Dalmatina., Ima li koga medju nama da neće da ба čuje? .,,, =

51