Nova Evropa

to u prvi mah izgledalo paradoksalno, opreka Zapad-istok, Evropa-Slovenstvo, potpuno je nerealna i iskonsirujisana, jer su i sami pojmovi, postavljeni u opreku, nerealni i iskonstrujisani, Radi se o takozvanim empirijskim pojmovima, čisto intielektualističke prirode (čudan paradoks, ali i vrlo poučan: proftivnici racijonalizma i intelektualizma služe se intelektualističikim fikcijama, uvjereni u njihovu realnost!), koje ljudski duh stvara u praktičke svrhe, i koji, baš zbog svog praktičkog značaja, пе тоби da zahvate punu i živu realnost. Ako se ovi pojmovi posmotre izbliže, opaziće se, da su njihove granice vrlo nestalne i pomične, i da se vrlo lako pomjeraju i prelijevaju jedan u drugi,

Istina je, Zapad je dao Dekartov racijonalizam, — ali je dao i njemačku romantičku filozofiju, koja revindicira prava srca i osjećaja; dao je savremeni pozitivizam, ali je dao i savremenu talijansku filozofiju, filozofiju potpune ravnoteže uma i srca, kao i Bergsonov antiracijonalistički intujitivizam. Istok, naprotiv, mimo svu mistiku svoje filozofije, ima svoj racijonalizam i intelektualizam; tako i indijska filozofija ima svoju logiku, i to čisto naturalističko-induktivne prirode. Rusija, majka slavjanofilstva i bogotražilačkih pisaca, daje Černjiševskog i Pisarova, od kojih smo se i mi učili racijonalizmu, i koji su imali toliko smisla za vrijednosti srca da je ovaj posljednji tvrdio kako poznati pelrogradski kuvar svoga vremena Diso (Dusseaux) vrijedi koliko i Rafael! I može li se zbilja reći, da na Zapadu vlada sušti i brutalni razum, a na Istoku sama ljubav, čovječnost, pravda, i poezija? Nije li i Zapad dao svoju poeziju i umjetnost, kojima nema ravne na Istoku; a nema li i Istok svoje nepravde, brutalnosti, i krvoločnosti, i to možda u većoj mjeri nego омобјабет Јарад7...

Borba izmedju »Istoka« i »Zapada« ima ipak svoje značenje i svoj smisao, kad se ispravno shvati. Kulturni život poslijeratne Evrope mehanizovan je i materijalizovan do odvratnosti, te nije nikakvo čudo da se javlja oštra opozicija protivu njega. Samo je pitanje, kako treba postaviti problem. Borba shvaćena, kako se obično kod nas shvata, kao potpuno kidanje s Evropom i sa Zapadom, krije u sebi veliku opasnost, i mola bi da nam se ljuto osveti, Jer, kako smo već rekli, pojmovi Zapad i Istok nijesu, sa teoretskog gledišta, nikakve realnosti, i u pitanjima kulture ne postoji ni Istok ni Zapad, već samo čovjek, — čovjek sa svojim stalnim ritmom duhovnog života, u kojem igraju podjednaku ulogu srce i razum, toplina osjećaja i svjetlost misli. Pitanje, kako se ono obično postavlja: Eome imamo da se privolimo, Istoku ili Zapadu, Rusiji ili Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, i t., d., potpuno je apsurdno, u seri teoretskog duha ne postoje narodi ni njihove granice: iz tali-

130