Nova Evropa

i Alarika-i Teodorika s istorijsko-socijalne tačke еф а, а ne tek onako od oka (kako to čine neki savremeni zadđrebački i beogradski profesori istorije, koji — nemogući da pojme proces formiranja jedinstvenog srpskog i hrvatskog naroda i srpske državnosti iz pocepanih i raskomadanih plemena — nenaučno Sa i neverovalno primitivno objašnjavaju geografskim položajem, »sticajem pogodnih prilika«, i nekakom »падmoćnošću intelektualnih i fizičkih osobina« srpskog plemena), onda za nas nema sumnje, da su balkanski Sloveni još u VI veku imali u svojoj teritorijalno-plemenskoj društvenosti onu istu trgovačko-vojničku klasu (predstavnici koje su naročito gotski Alarik i Teodorik) kao ostali narodi, pa da su prema Vizantiji vodili zavojevačku politiku, kao i dotske starešine, samo sa tom razlikom, što su Je Sloveni vodili u manjim razmerama i manje organizovano od Gota (budući da је Код Сога feudalizam u početku VI veka bio razvijen i jak dok je kod Južnih Slovena bio tek u povoju), Ovakvo tumačenje ruši, dabogme, dosadašnju shemu procesa »istorijske sudbe« Južnih Slovena na Balkanu, pa ako se do danas govorilo i verovalo u egzistenciju dvaju posebnih delova na Balkanu u VII veku medju Slovenima, to postaje očigledno da su ti delovi bili ne političke već socijalne prirode: jugoslovenske mase pocepale se bile na dve socijalne grupe: na feudalističke vrhove sa vojničkotrgovačkom азот, koja privodi u život svoju adresivnu, zavojevačku politiku, i na seljačku masu, koja Živi svojim mirnim zemljoradničkim životom i plaća danak svojim eksploatatorima, tadašnjoj svojoj gospodi, dajući ujedno i vojnike u družine, te snoseći rekvizicije za vojne potrebe, i t. d.. Rečju, dakle, i vizantijske izvore, i istorijsku stvarnost, i pojavu slovenskih oružanih odreda na Balkanskom Poluostrvu, početak masovne slovenske kolonizacije, — sve to treba tumačiti istorijskosocijološki a ne istorijsko-kronološki, pa pri ovakoj svetlosti dobija i svedočanstvo Konstantina Poržfirogenita sasvim novo, t. j. svoje pravo dokumentovano značenje.

Prelazeći od nauke k politici, je li potrebno isticati, od kolike je važnosti za našu sadašnjicu gornje stanovište 1 ispitivanje u tom pravcu? U svakom slučaju, već je ovako očidledno, da smo najbliže istini ako uzmemo, da na našem Poluostrvu živi, kao što je i živeo, jedan slovenski narod, pa da su nazivi »Srbin« i »Hrvat« identični, da su samo dijalektička varijanta opšteg za njih paleoetnološkog arhitipa; prema tome, a na osnovu zaključaka do kojih smo došli, nesamo da verujemo nego i tvrdimo, da su na Balkanu od prastarih vremena živeli Jugosloveni ne kao dva plemena, nego kao jedan narod,

pod dva imena: Hrvati i Srbi, Dušan Semiz.

230