Nova Evropa

je svesno i namerno bigotne mase u tome duhu. »Carsko Veličanstvo« laskalo je muslimanskim masama, jer — menjajući gospodara — dobili su, ipak, za vladara Cara, a ne kaku manju qilu, Ta ista titula. trebala je da imponuje i pravoslavnima, koji su svoje poglede upravljali na male i neznatne vladare dveju slobodnih srpskih država: na malu Crnu Goru kao kneževinu, i na Srbiju, takodje malu, iako docniju kraljevinu.

Austrija je, i pored sklopljene tajne konvencije sa Kraljem Milanom, kojom joj se garantuje nesmetani i slobodni rad u okupiranim pokrajinama, pošla dalje u tome da bi i pred Evropom pokazala, da Srbi nemaju prava na pretenzije u tim pokrajinama, i da ne postoji, i nije ni postojala, nikakva zajednica izmedju njih i Srbije. Zato je Kalaj, pisac Istorije Srpskoša Naroda, morao docnije, kao poglavar Bosne, da demantuje sebe, pišući lažnu istoriju tih pokrajina, po nalogu svoje Vlade. U tome pogledu išlo se još i dalje: stvoren je zvaničnim putem nekakav »bosanski jezik«, pokušaj izopačenja jednoga od najčistijih dijalekata našega jezika. A radi lakše uprave u duhu svojih namer4, austrijska uprava je podešavala svoj rad na odnosima stanovništva Bosne i Hercegovine po poznatom načelu svoje politike: divide et impera. Taj je princip u najpunijoj meri primenjivan u ovim pokrajinama.

Kao što se zna, uzrok Nevesinjskog Ustanka, pored nacijonalne težnje za oslobodjenjem, potekao je iz nesredjenih odnosa pod turskom upravom u pitanju agrarnoga stanja. Agrarni problem nije nikada u Turskoj rešavan u korist onih koji su radili i obdelavali zemlju. Feudalni odnos, isti kao još za dolaska Turaka u Evropu, ostao je na Balkanu kao na početku. Austrija je okupacijom, pa docnije i aneksijom, to dlavno pitanje za zemljoradničke mase, koje su sačinjavale većinu stanovništva, ostavljala u stanju kako ie to bilo za vreme turske vladavine, Namernim nerešavanjem ovoga pitanja austrijska uprava išla je zatim da zadobije za sebe uticajne muslimanske krudove, na štetu najvećega dela pravoslavnih. Austrijska Je uprava u tom pogledu otišla vrlo daleko. Smatrajući okupirane krajeve svojim kolonijama, i težeći da se što više učvrsti u tim pokrajinama, ona je bila preduzela i stvarnu kolonizaciju tih krajeva. Najbolje i najplodnije zemlje davane su katolicima raznih narodnosti njene države. Tako Je osnovno pitanje za te pokrajine, pitanje koje je bilo povod za dobijanje mandata za njenu okupaciju, namerno ostavljeno u onom stanju u kome je bilo i Tanije.

Na Balkanu, u celom perijodua XIX veka, a za vreme trajanja turske uprave, pitanje nacijonalnosti bilo je identično sa pitanjem verske pripadnosti, To je važilo i za Srbe. Pravoslavni su bili Srbi, a Muslimani su smatrani Turcima. Trenja u pita-

70