Nova Evropa

Mladi Gavran mu brzo odvrati, bao pogadjajući šfo misli:

— Jaho živimo u planini, četiri puta odlazimo b manastiru. jer crhue u nas nema. Pa, osim foga, išuman dolazi u Ponibvue na Phrsnu slavu, i tada nam u zdravici baže što je Prvu i јегтћ, pa što su nam Turci a Зо Гата.

Uroš ne htjede prigovoriti, pa i bhonji zadjoše u Male Gorice i pred Han, gdje sve bijaše sjenovito i vlažno. Krasno je fu moralo bifi usred ljeta bad sunce prži, no sada ih fresla ohladica, i u njima se pojača glad. Uroš Milin osjeti miris vrućeg pečenja, pohošene frave i novog vina, faho opojan, i faho ugodan, hao Još nihada prije.

Žasjednu, naruče, i stanu jesti. Tada, u onoj fišini, očuše zuono, ali iz daljine, mublo, pa se činilo bao zujanje muhe u urču. Bio to zadnji glas što je dopirao iz poljđ o Pojima Obrad reče da postadoše lacmansPa: zvona se javljala s nove crbve falijanshih Papucina, no glas njihov umiraše već па podnožju planina hoje se nad Goricom visoho uzdizale.

III

Liječnih se divio Obradu, haho stazicom horača uz brijeg isto Бао da bi livadom, a feref na njemu slamba. Penjali se i desno i lijevo, hud je medju grmljem bilo više ufrfo, a jesensbo sunce pripicalo hao ljeti. Nigdje hlada, već jedino busenje i druca, pa tišina: jedino se čuo ftopot njihovih nogu, šušanj gdjeboje preplašene gdušterice ili crnoga kosa. Dobtor je znao Pabo oni ljudi više od suega poštuju čile ljude, pa niti pod starost ne htjede da ga vide haho je slab. Zato se frudio da ne ostane, ali na jednom zavoju ipah morade sjesti.

— Kakho to da, bad drugi neće, barem selo ne napravi bolshi put? — reče Milin. — Mogli smo se dovesti bao ljudi, a ne ovaho poput Бога!

Obrad se osmjehnu i prozbori lagano, bao da poučava dijete:

— Gospodine, bi li ti držao vrata od svoje buće i danju i noću širom ofvuorena? Ne bi! A selo s putovima isto je što Виса hoja se ne može zatvoriti... Sfarci pričaju Pabo su nebad Vrancuzi, s one druge strane, probili cestu čab u selo, no čim odoše. naši su je ljudi rasbopali i zafrpali Pamenjem... Da napravimo pufove, Bog zna habvi bi sve ljudi u nas dolazili. a nihahav lacmanin ne dodje za dobro!

Milinu se učini haho je suvišno prigovaratfi, pa se šuteći zaputi dalje uz sfrminu, ali Obrad borači preda nj, hao da će mu fime olabšati hod.

Idu oni taho, dugo idu, te ljebar, obolišajući, poče zapitbivati o daljinama u tome pustom braju. Ali ne mogaše doznati ništa pouzdano, jer momče nije spominjalo časove ni Pilometre: »Po dana hoda... Mogao bi dobaciti iz pušbe... Možeš do-

381