Nova Evropa

Uroš Milin sve se više divio fome gorštfaku iz Ponihava što govori poput sfaroga razbojnika, a o nehim stvarima sudi Rao dijete. I pomislivuši Polibo je od njega stariji, pa na suoje bogatstuvo i čast, ne odgovori, fe je postojano šutio sve do Mali Gorica.

Usha cesta bila je vijugava, no ravna, fe honji hitro grabili suve uz rijebu, što se lijeno vubla medju livadama. Krajina sve fo više pustjela, pa ni desno ni lijevo ne moglo se vidjeti ni bućice ni dima: jedino gdjegdje prazna holibica, gdje se zahlanjali čobani od nenadana ljefnoga pljusha. Već se vidjele Gorice, pa se činilo Pabo se voze ravno u planinu šfo se me može ni obići ni prijeći; zapravo, tamo se rijeha protisbivala medju dva sfrma brijega, fe ljudi hraj nje barutom i mašhlinima otfsjehoše litice i napraviše cestu.

U Malim Goricama bila samo jedna stara buća, što se od pamtivjeba zvala Hoan i sličila čardabu, a odatle u bosanshu medju mogaše dobra pušha zrno baciti. Mrhi zidovi starog Hana jedva se razaznavali medju gustim drvetima, iahbo je s njihovih ogranaba počelo opadati lišće. Tu im je frebalo da ostave Која, da ručaju i otpočinu, pa dobhtor Milin upita Gavrana:

— Bude li u tom Hanu što za objed?

— Jma! Pečenoga s ražnja bude i po danu i po noći, studena ili vruća po starom adefu. Pebu za hirijaše. A ja imadem u forbi pisane slanine, hruha i luha, što može biti i za frojicu. Nosim i ovnujsho pleće i pife od shorupa i meda. Aho bi se u Hanu desio bPabav Turčin da ga mogu ponuditi, jer oni hrmećega ne jedu.

— Pa što se za Turčina brineš? Oni su vam od vajhada bili dušmani, — rebao je liječnib i zagledao se u momha, da i na njegovu licu pročita šta zapravo misli.

No Gavran se nije predomišljao, i njegovo lice ostade jednaho mirno.

— Pa oni su, gospodine, što i mi! Jednaho govorimo pa je ista u nama bru. Istina, badibad se pobijemo, ali junačhi i pošteno, hao šfo bi se potublo selo sa selom radi paše. Ma Latini, majbu im njihovu, niti su naše hrvi ni našeg jeziha, а petljaju se u naše posle... Eto ih svuda gdje nanjuše da je dobro... sve potajno i mubPlo, bez pušhe i handžara, pa im naši одођећ ne mogu. Koga su Turci u nas pofurčili? Nikoga! A Latini su ројанти зре hod mora, pa evo se furaju i b našim brdima. A zašfo Turčina ne bih ponudio? Znaj haho Sa nema što fe neće počastiti mahar lulom duhana. U nas је fabo: glava za slavu, a ljubav za ljubav!

Liječnib se i opet začudio hkaho to momče iz dalebih PoniБара, gdje ljudi žive osamljeno hao prije više stoljeća, onaho govori. Zamislio se i upita ga:

— A bo fi reče da je fabo?

380