Nova Evropa

trebljavaju i preko potrebe obezbjedjenja svoje slobode, time što muče svoje robove, Po tome su mletački vlastodršci ovdje primjer nejunaštva i nečovještva, Pravo ima da konstatuje i dokaže postojeći odredjeni odnos izmedju izvjesnogs subjekta i njeSova spoljnog svijeta, odnos koji je stvoren i održavan silom. Kako je pravo u zavisnosti od sile, to se ono povećava i smanjuje pri tome strogo zaviseći od nje, dakle neobzirući se na potrebu individue kojoj pripada. Za ograničenje upotrebe prava, i za onemogućenje mjegove zloupotrebe, Nječošu služi crnogorska etika: čojstvo.

Ako se sila postavlja kao cilj ljudske borbe, omda se ona sva troši ma samoodržanje i jačanje, a najpozitivnija tekovina onoga ko ju imade je sama činjenica što Ju imade. No ako se 'ona upotrebljava kao sredstvo za postisnuće jednoga cilja, tada se troši od nje samo onoliko koliko je potrebno u borbi za to postignuće, a značaj tekovina onoga ko ju imade cijeni se prema značaju samo8a cilja i uspjehu na putu ka nječđovu ostvarenju. Sila sobom nosi i pravo, a praktična upotreba toša prava treba da zavisi od praktične potrebe za ostvarenjem slobode, koju sila omogućuje. Sloboda se imade samo onda kada se imade i pravo, kada je ono sredstvom sile osigurano. Nješoš uzvikuje: »Blago meni junačka svobodo« tek onda kada vidi izašnate i uništene Turke sa svoga domaćeš ognjišta, kada је пјебоуа sila trijumfovala, kada je, dakle, njeđovo pravo realizovamo i stvarno.

Ш

Da je Njegoš izradio bio do kraja svoj filozoiski sistem, mogao bi se smatrati pretečom Ničea (1844—1900), koji je gotovo pola vijeka docnije — razvio svoju tezu o sili kao najvećem mjerilu vrijednosti i o moralu zasmovanom ma kulturi žive sile, On bi mogao biti njegov prethodnik i u shvatanjima koja je Niče zabilježio, naprimjer, slijedećim riječima {u djelu »Der Wille zur Macht«): »Čovjek se mije usudio da sve svoje jake i odlučne momente pripiše sebi, — on ih je koncipirao kao „pasivne', kao „trpne', kao svladavanje; religija je proizvod sumnje u jedinstvo ličnosti, neka „alt6ration' ličnosti, i dok se koncipiralo sve veliko i jako u čovjeku kao nadčovječansko, kao tudje, — čovjek se umanjavao; on je razdijel:o dvije strane, jednu mizernu i drugu vrlo jaku i čudesnu, u dvije sfere, od kojih se prva zvala ,čovjek' a druga ,bog'.« Ža ovakvu Ničeovu podjelu, na jako i slabo, u Njegoševu djelu može se naći dovoljno dokaza; i on je isto tako dijelio sve vrijednosti, baš kao što je i mjeBovo shvatanje odnosa izmedju religije i čovjeka slično Ničeovu: »Religija je ponizila pojam „čovjek“; njena je krajnja konzekvemcija, da je sve veliko, dobro, i istinito, nadljudsko i samo milošću darovano«. Uslijed takova

548