Nova Evropa

boji! Pa se često toliko zaplete u svoje vlastite mreže, da mu se samoubistvo čini jedini herojični izlaz, tako da se danas onaj odlični humani savet: ljubi bližnjeća svoga kao samoga sebe, jedva može kome sa sigurnošću dati, — ta svak je svoj ponajopasniji neprijatelj! ..

Bi li se, ipak, i za jadnoša čoveka našle kakve »olakšavajuće okolnosti«? — Da vidimo,

Sve što živi vodi borbu za opstanak. I kroz celu prirodu vuče se kao crvena nit jedna istina: ko je jači taj kvači! Uz veliko drvo ne uspevaju sitne biljke, jer silni sused svu hranu za sebe iroši, Životinje se zatiru od najvećih do najmanjih, Jer im treba hrane, jer se moraju odbraniti i zaštititi, Ko je Jači, taj kvači! — Tako se i bedni čovek našao na zemlji, do i bos, čladan i žedan, opkoljen raznim opasnostima. 1 počeo je borbu za svoj opstanak: prisvojio Je, Коко је тобао i što je mogao, zatirao biljke i životinje, da sebi utre put, Ali se na tome nije zaustavio, Ostalo mu je još da se bori sa svojim najopasnijim protivnikom — sa čovekom, Žalosna je činjenica, da su ljudi od prastarih vremena pa do danas jedan drugom na putu homo homini lupus! Zato bi svako novorodjenče trebalo pozdraviti Danteovim pozdravom pri dolasku ma ovaj svet, Ali borba koju danas čovek tako uporno vodi ne može se više ni s najboljim intencijama nazvati »borbom za opstanak«. Da je čovek ostao u dranicama, da Je kao biljka i životmja uzeo samo ono i samo onoliko koliko mu je za život potrebno, ne bi bio tako opak, Uzrok svemu zlu je njegova nezasitljivost. Pobojao se da mu neće bili dosta, uhvatio ga strah da mu ko ne otme njegovo, ili da mu to ne propadne, i u tom večitom strahu počeo je bezobzirce da grabi, Nikad mu nije bilo dosta, nikad mu neće biti dosta, U tome je njeđovo prokletstvo. On je зуезпо ебојаНбап, Kolikogod ima, štogod uživa, stalno sa jedna žudnja muči, — još! I tako tera do poslednjeg časa, da i s poslednjim dahom poslednji put nezadovoljan šapne: [051 __

Moramo priznati, tužna Je slika te »krune svih stvorenja«. Bilo je, i ma ih Još, doduše, i velikih, čistih, uzvišenih, koji su lišeni svih strasti, te koji su srećni po ovoj drešnoj zemlii hodali, Oni u svom prevelikom blaženstvu imaju samo jednu tugu: da vide svoju braću u okovima, Pružaju ruke da ih izvedu iz ropstva, dele svoje duhovno blago da im pokažu put k spasenju, ali nailaze na kamena srca, Ko ima uši, neka čuje: »Ako ćemo ogorčenost uvek ogđorčenošću uzvratiti, 8de onda ima da prestane ogorčenost!,.,.«

Varaju se oni koji misle da su pozvani da spasu ljudski rod, Svaki se čovek može samo sam, iz vlastitih pobuda, spasti, I to na neverovaino jednostavan način: da svaki dam — razmišljajući o tužnoj ulozi koju on na ovom svetu 1бта,

59,