Nova Evropa

To su činjenice, koje čine opšti društveni bol, a koje u isto vrijeme čine i bol Sestre-tužilje, onaj veći stupanj bola, stupanj koji je veći od ranijega, kada je žalila brata, člana porodice i člana društva; jer je ona onaj bol već preboljela, a sada boluje drusi, veći, strašniji, dublji,

Crna povorka pokajnica primiče se skupštini, prilazi blizu. već će biti usred skupštine. Sestra Batrićeva ı dalje tuži, samo sada ne više tako pribrano 1 ne redom kao na početku:

Da se mogu razgovorit, da očešljam dugi perčin, srce moje! јаоћ meni! a sa mrtvom dlavom tvojom, i junačku čalmu svežem, kam da mi je! sestra grdna! da ti crne oči vidju, u krvničke sad si ruke, oči moje! platili te! da poljubim mrtvu glavu, nagrdiće krasnu glavu, mjesto brata! prekrvnici!

Još je ostalo da kaže, kako je njegovoj porodici ı rodbini, šta njih sada boli nakon охоба биђика;

Ti ćeš mnogo braće naći, Kud će tvoja mlada ljuba? kuku nama! kuku njojzi! biranijeh sokolovah, dvoje djece tvoje ludo? kuku braćo! siročadi! po bedemu od Travnika, što će jadni djed ti Bajko, bog ба kleo! moj Batriću! Slave bratske poznat nećeš, koji te Je odnjivio? nama prazno! teško njemu!

ere su ih nagrdili, nevjernici!

Pokajnice su došle usred skupštine; pomiješale se s Slavarima; Sestra Batrićeva je baš na ulasku izgovorila one predzadnje riječi, kojima govori da će Batrić naći dosta braće po zidinama od Travnika, no da ih neće poznati, Jer su ih krvnici grdno iznakazili, A kad je bila baš medju same glavare, pred licem svoga зфатоба дједа Bajka, člana te skupštine, — tada је i njega spomenula u svojoj pjesmi žalosti. Njen bol je dostigao ponovo kulminaciju u tom trenutku, jer je već bio prevazišao sve mogućnosti trpljenja i izdržljivosti, Pa ipak, Sestra Batrićeva nije pala shrvana ni ovim bolom, — ona je učinila još jednu krupnu, najkrupniju gestu, jedan. značajan i sudbonosan zamah, kadar da ju uzdigne do onoga nivoa na kojemu se nalaze i druši Njegoševi geniji Taj svoj lični, porodični, i društveni bol, koji proživljava i trpi, a koji je kulminirao, i već postaje neshvatljiv ljudskom pojimanju, ona jednim naizgled ležernim pokretom, bez pripremanja, bez uvoda, bez silaženja

361