Nova Evropa

držao postrani od Puškina i njegovih uticaja, — nije bio samo Blokova labudova pesma, nedo i zora nove epohe u ruskoj književnosti.

Napokon, u Puškina ima još jedna osobina zboš koje njeSovo pesništvo treba prigrliti i obnoviti baš u ove naše teške dane, Budući da život ljudski nije uvek ružičast, svetska književnost pruža vrlo malo primera pesnika-optimis+t4, Eshil bi bio jedan, sa svojom verom u božanstveni oganj Prometeja; ali on je živeo u praskozorje antičke kulture i nije znao za razočaranja koja su ljudi doživeli docnije. Horacije, u doba malaksalosti i starosti te kulture, spreman je da se zadovolji smernim idealom zlatne sredine. Dante, na prelazu iz srednjeg veka u novi jeste optimist, ali njećov optimizam počiva na pogledu na svet kojemu se mi nikad više ne možemo da vratimo, Ruso, sa svojim kultom prirode i kulturom nepokvarena čoveka, pokazuje optimizam koji nema terena pod sobom i visi u zraku, jer se čovek nikad neće odreći tekovina progresa i vratiti divljaštvu, Najbliži našem mentalitetu je Gete, koji u »Faustau« ispoljava svoju čvrstu veru u zdravu prirodu i nepobediyu moralnu snagu čoveka; samo što njegov Faust nije obična čovečanska pojava već dorostas, koji se visoko uzdiže iznad ostalih ljudi, I Puškin pripada malome broju ovih izbranika koje je sudbina obdarila savršenim duševnim zdravljem i svetlim optimizmom;, njegov optimizam, kao ı onaj Geteov, zasnovan па dobroj veri u čoveka i ljudsku prirodu, ne zadržava se na veri u odabrane predstavnike ljudskog roda, nego je proširuje i na običnog čoveka, U tome je pogledu vrlo karakteristično njeSovo shvatanje ljudskih poroka: u nekoliko malih dram4, od dve-tri scene, daje on analizu pojedinih strasti, iz koje proizilazi, da su poroci samo posledica nenormalnosS razvića posve zakonitih čovekovih težnja. »Riter-tvrdica«, naprimer, nije bio od samoga početka takav; naprotiv, maštao je o zadovoljstvima i luksuzu, o raskošnim dvorima, vrtovima i vodoskocima, hteo je da uživa u lepoti i umetnosti, da istakne svoju individualnost, da osvoji moć ı vlast, da postane mecena za umetnike i učenjake, da nagradjuje genij ı vrlinu, — zar u tome ima što loše? Ali, jedini put koji vodi svemu tome, bio je novac; do novca se moglo doći samo zelenaštvom najprljavije vrste, odvratnim od prirode blagorodnoj duši ritera: savest ga grize ı svaki talir košta ga toliko duševne muke, da sad on ne može više da se odvoji od svoga zlata, ne može da da troši čak ni na najpotrebniju stvar, i živi — posred svojih kovčega s blađćom — боте od svakog psa: »Neka on prvo u mukama zaradi sebi bogatstvo«, veli stari riter o svome sinu i nasledniku, »a onda ćemo videti da li će bednik rasipati ono što je stekao po cenu svoje krvi,..« U drugoj maloj drami, kompozitor Saljeri strastveno voli muziku, i za nju žrtvuje sve. Odriče se svih zadovoljstava ži-

64