Nova Evropa

ljita analiza znamenitoga Шојоба obuhvatila je uglavnom samo formalno-poetsku i jezičku stranu ovih prijevod4, utvrdivši da su mnogi radjeni s nedovoljnom spremom, pa da su se uslijed tofđa u njih uvukli mnogi krupni nedostaci, često netačno prevedena čitava mjesta u pojedinih djela, Medju glavne Jagićeve prigovore ovim prijevodima ide i to što naši prijevodi nisu metrički vjerni ruskome originalu; tiče se to pretežno prevodjenja Puškinovih jamb4, koji su kod nas najvećim dijelom prevodjeni bilo trohejskim mjerilom bilo pak narodnim desetercem (Spiro Dimitrović i drugi), Na toj je formalno-poetičkoj osnovici uglavnom i provedena ova, u stvari, jednostrana Jagićeva analiza hrvatsko-srpskih prijevoda iz Puškina, ostavljajući postrani njihovu umjetničko-sadržajnu pjesničku vrijednost,

Odjek Puškinove poezije bio je takodjer dosta jak i trajan и јибозјоуензКкој književnoj kritici i publicistici, U toku posljednjih stotinu godinA4, otkako Puškin živi i dejstvuje u književnosti Južnih Sloven4, objavljeno je o njemu i njegovu radu na stotine i stotine najrazličitijih prilog4, biografskih, kritičkih, i informativnih, Samo kod Srb4 ustanovio je Pogšodin na dvijei-po stotine ovakvih prilo84; a srazmjeran je bio interes i kod Hrvata. Razumije se, da je daleko najveći dio ovih sitnih prilog4 popularizatorskog i sasvim kroničarsko-informativnog karaktera, pa on i ima značenja samo kao dokumentovni materijal za interes što su da imali književni krugovi za velikog ruskog Disca,

Odjekom Puškinova književnog rada u književnosti Južnih Slovena valja smatrati i niz različitih, većinom prigodnih, pjesničkih inspiracija, koje su nikle u dušama naših pjesnik4, većim dijelom u obliku pjesničkog slavljenja Puškinove muze. Prva ovakva pjesnička manifestacija datira još iz godine 1845, kada je crnogorski vladika-pjesnik Petar Petrović Njegoš posvetio naročitu pjesmu »Sjeni Aleksandra Puškina« (»Ogledalo srbsko«, Beograd 1849). Jednakim su načinom uzveličavali Puškina još ovi pjesnici: M, J, Dimitrijević (pjesmom «A. S, Puškin«), Vladislav Drugi i Dragutin Ilić (»Grančica sa Puškinova kiparisa«); zatim Ivan Trnski (pjesmom »Uspomeni Puškinovoj«) i Jovan Hranilović (»Sjeni Aleksandra Puškina«), i drugi.

Pored ovih i ovakvih odjeka, možemo da navedemo i niz pisaca koji su, pod neposrednom inspiracijom pojedinih Puškinovih djel4 ili njegova života, bili pobudjeni na odredjeno književno stvaranje, Tu valja, medju prvima, spomenuti Milorada Popovića Šapčanina, kojega je mnogo prevodjena Puškinova pripovijest »Gospodjica Seljanka« toliko zanijela da ju je dramatizovao; kao što je ta ista pripovijest pobudila i poznatog hrvatskog pripovjedača Josipa E. Tomića, da joj sadržaj upotrebi za libreto Zajčeve opere »Lizinka«. Ne manje se oduševlja-

93