Nova Evropa

primljeni s interesiranjem, kao stanovište važno i prihva{ljivo«. Supilo, uvjeren da je stvar dobra i da bi mogla »donijeti koristi Hrvatskoj«, pošao je ponova u Zagreb, da ponuka ljude da se u tom smislu maknu; ali i opet nije uspio. Zato je pošao sam u Dalmaciju, da nekim svojim prijateljima obrazloži svoje mišljenje: »Tu sam odmah našao skroz drukčije shvaćanje« — kaže on — »okretniju, pronicaviju kritiku situacije i njeno uočavanje. Razgovaralo se o stvari, kao o jednom poslu koji može donijeti koristi u raznom pogledu«, i: »Politika koja je upučona sa Ovim vidicima došla je na dnevni red zaključkom Riječke Rezolucije« Ostalo je poznato: predkonferencija u Opatiji, i zatim konferencija na Rijeci, koja je završena donošenjem Rezolucije, 3. oktobra 1905 godine. Kasnije, kada su se prilike u Hrvatskoj okrenule onako kako Supilo nije želio, on kaže: »Jer, kolikogod je Dr. Tomašić (tadašnji ban u Hrvatskoj) doživio zadovoljštinu, shvatljivo je da me je boljelo, da je politika, koju sam sa onakovim entuzijazmom i izlaganjem bio zasnovao, u njenim predstavnicima u Hrvatskoj svršila sa ovakovim rezultatom... Kako su odobravali meni, tako su odobravali njemu (Dru. Tomašiću), a meni su Govorili, da oni tim samo nastavljaju — moju po lit u inaugurisanu Riječkom Rezolucijom«,

=

Tako je pisao sam Supilo. Ali i svi naši politički pisci i istoričari, kako rekosmo na početku ovoga članka, odlučno su označili Frana Supila bilo kao pravog oca Riječke Rezolucije bilo kao političara koji je imao najkrupniju ulogu u njezinu pripremanju i donošenju. Ovu njegovu ulogu dobro je označio, u debati u Hrvatskom Saboru, pok. Dr. Mile Starčević, koji je bio jedan od najogorčenijih protivnika Frana Supila; on je tada rekao: »No najčudnije je i najzagonetnije, što se u zastupničke poslove prti jedan Supilo. On rukovodi tu akciju, on ide u Peštu prvacima Koalicije (madžarske), k njemu na Rijeku dolazi PoI6nyi, a onda tek doziva Supilo Trumbića k sebi, i t, d,. Ja mislim da veće sramote hrvatskom narodu i sebi rezolucijonaši nisu mogli патијен пебо kad su prepustili jednom afaristi Supilu, da u ime hrvatskog naroda ugovara s Madžarima. U Primorju, u Italiji, i drugdje je običaj, da razni umjetnici, pjevači, plesačice i akrobati iradu svoga impresarija; ja držim, da je Supilo impresarij poštovane rezolucijonaške opozicije« (J. Ibler, »Hrvatska Politika 1904—1906«, str, 428). I čitava Javnost u Hrvatskoj označivala je tada Supila kao tvorca politike novog kursa i Riječke Rezolucije. Takvim su ga smatrali i Beč i Pešta, i sva kampanja, pa i sam Fridjungov Proces, bili su upereni protiv te nove politike opasne za dualistički sistem i za sam opstanak Austrouđarske Monarhije. Supila se i javno označivalo, pa i

126