Nova Evropa

nicu, i — lu isti mah — kakve je neskromne i neopravdane pretenzije sam njome odao?... Još manje bi beogradska »Samouprava«, bez oslona na otklanjanje predloša od strane drugog »vrlo važnog činioca«, posvetila bila »profesorskim poslima« i »političkim usedelicama« one svoje suptilne uvodnike, pune kurziva i diskretne persiflaže, i one svoje ukusne kobasice od članaka, napunjene argumentima ad hominem, koji »biju u glavu«, uz poneko krupnije »političko zrnce« (za koje je grdna šteta što blesne istoga dana kada — trulo — ргоpadne u ništavilo), kroz koje sve provejava »nravoučenije«: da »naši prolesori treba da se vrate svome zanatu,... a neka brigu, za koju nisu ni pred kim odgovorni, ostave onima koji su pozvani da je brinu«, a koje će pronaći i odrediti — ukoliko se s druge koje strane ne nametnu narodu — anonimni uvodničari i urednici oko »Samouprave«!i ,,.

Ako se smemo malo udaljiti od predmeta, treba da priznamo »Samoupravi«, da ona svoje stanovište protivu »prolesora« u politici vrlo dosledno propoveda, pa bi najradije i G. Ljubi Davidoviću priznala jedino »legitimaciju« za »ргојезога zoologije«, Ali, šalu na stranu, neka bi nam dozvolio glavni organ vladajuće stranke i jedno ozbiljno pitanje: da li on odista misli da služi svojim poslodavcima, i preko njih opštoj stvari, kad onako groteskno preteruje u uzdizanju i hvalisanju svegša što je partijsko, a baca se blatom i porugšom na sve što nije partijsko, pa — naprimer — o G. Ljubi Davidoviću piše bilo kao o izlapelom penzijoneru, bilo kao o profesoru koji se uvek samo »oduševljavao praznim teorijama i stalno se okretao oko ništavnih sitnic4«? Dok i poslednji novinski reporter u Beogradu zna političku vrednost G. Davidovića i njegov neosporni autoritet, kojemu je malo čiji u ovoj zemlji ravan, je li mogućno, da G, Stojadinović, kojemu se zacelo ne može prigovoriti da je političar loših manir4, ili G. Korošec, stari i iskusni državnik, ili G. Spaho, za kojega se svi slažu da je gospodin u ophodjenju s ljudima, — je li mogućno, pitamo, da oni odobravaju onako pisanje svoga glavnog partiskogš organa o G. Davidoviću i o drugim prvacima opozicije? Tako nam se isto čini da ne bi moglo biti s njihovim blagoslovom, pa možda ni s njihovim znanjem, ni ono što su uvodničari i politički beleškari »Samouprave« dozvolili sebi da, povodom predloga o Nacrtu Ustava, napišu o Meštroviću, Slobodanu Jovanoviću, i ostalim potpisnicima, Pada u oči i otsustvo pismenosti uopšte {u jednom listu koji je u mogućnosti da dobro plati svoje saradnike), — o čemu se može lako svako uveriti, ako zaviri ma i u njegove najpretencijoznije — literarne i poluliterarne rubrike (naprimer, u pisma iz Italije glavnoga urednika, koji je inače još ponajkulturniji član ove redakcije],

224