Nova Evropa

bio једап čisto »agrarni i socijalni pokret« — Као što se Skerliću činilo — nego jedan izrazito politički, anti-austrijski pokret. Seobe Srba iz Pomorišja i Potisja u Rusiju 1750—1753 prikazao je Skerlić vrlo dobro, kao i srpska naselja u Rusiji, Novu Srbiju i Slavenoserbiju. Politički položaj Srba u poslednjim decenijama XVIII veka prikazan je sažeto, ali tačno i ubedljivo.

Prikazujući verske prilike srpskoga naroda u to doba, Skerlić se naročito zadržava na katoličkoj propagandi i nasilnom unijaćenju pravoslavnih Srba. Opsežno i dokumentovano izneseno je kulturno stanje pojedinih вуебоупаћ staleža — gradjanskog, seoskog, plemićskog i oficirskog — ma osnovu Vitkovićevih »Spomenik4 iz budimskog i peštanskog arhiva«, koje je Skerhć obilno iskoristio kao izvornu gradju. Tako isto je dobro i svestrano prikazano kulturno stanje duhovnih staleža, na omovu specijalnih rasprava Tihomira Ostojića, Milutina Jakšića, Dimitrija Ruvarca, i drugih. — Poglavlja a kojima je reč o školama, čštamparijama, i prvim srpskim listovima, nisu potpuna, iako je pruženo, uglavnom, ono što se u danom irenutku moglo skupiti. I ispitivanje ruskog uticaja i rusko-srpskih kulturnih veza i odnos3 zahteva specijalna arhivska istraživanja. koja Skerlić nije činio; ali su i prilike i mogućnosti za arhivska istraživanja u Skerlićevo doba bile sasvim drukčije nego danas, pa je on dao ono čto se u ono vreme i prema tadašnjim prilikama moglo dati.

Sa najviše ljubavi i sa najdubljim razumevanjem obradio je Skerlić jozefinizam, taj i za našu kulturnu istoriju neobično mačajam perijod. On je svestrano ušao u suštinu čitavoga toga doba i njegovih glavnih ličnosti. »Josif II« — veli Skerlić — »bio je пајumniji i najveći vladar kojega je Austrija imala, i od sviju svojih prethodnik4, a i poslednik4, on je majviše učinio za duhovni napredak i višu kultaru svoje, inače tako zaostale, države, za koju se uvek govorilo da za Evropom zaostaje za jednu ideju«. Zatim govori o njegovim mprosvetiteljskim idejama i njegovim reformama, o njegovoj agrarnoj politici, te o odnosima Srba prema Josifu II, o »Jozefinistima« medju Srbima i njihovoj ulozi u srpskoj književnosti i, naposletku, o glavnim predstavnicima našeg jozefinizma: Dositeju Obradoviću, Jovanu Muškatiroviću, i Emanuelu Jankoviću.

Najveći deo knjige, više od petine čitavoga dela, posvećen je, sasvim prirodno, glavnom predstavniku jozefinističke epohe, D o s iteju Obradoviću. To nije običan portre, to je čitava studija, možda najlepša, najsadržajnija i najznačajnija koju je Skerlić napi-

87