Nova Evropa

meni se predvode tek pošto je summja uivrdjena, da ih ponovo preslušam i da im predočim razne spise. Ali bi se odviše odužio ovaj članak, pa ću ostaviti to za drugu priliku, kada ću saopćiti i druge zanimljive zabilješke u vezi s Atentatom, koje sam unosio u svoj notes radi evidencije. A ovdje ću se samo još malo zadržati kod navoda Ive Kranjčevića (u njegovu prikazu moje kmjige, u sarajevskom »Pregledu«, pod maslovom: »Istina o Sarajevskom Atentatu«), u vezi s njegovim preslušanjem (vidi u mojoj knjimi str. 72/73). Njega sam preslušavao 6. jula 1914. Imam са zabilježena u motesu pod tim datumom, i imam još prepis zapisnika s njim. On sada kaže, da je uhapšen 4. VII. 1914 poslije podne, pa da je to popodne, noć, i sutradan (5. VII.) do uveče, proveo u policiji, a tek onda predan u garnizonski zatvor, te 6. VII. došao meni na preslušanje. Da li je to moguće, — kad 4. VII. još niko nije ništa o njemu zao, budući da ga je tek 5. VII. odao Vaso Čubrilović, pa je uhićen i odmah doveden u garnizonski zatvor, tako da je kod policije mogao biti — po mome računu — svega sat-dva (gdje su ga preslušavali Ivasjuk i dva detektiva)? ... Sasvim je prirodno, da je u sjećanju mnogih učesnik4 u atemtatu, i njihovih drugova i istomišljenika, tok dogadjaja često ротеmećen, kad se eto ni ja više — s pomoću svih svojih bilježaka i spisa — me mogu uvijek razamati u pojedinostima: ali bi bilo pravo da svako dobro pazi što će reći, prije nego što baci odgovornost na drugog ili preuveliča svoju ulogu i svoje učešće u onim dogadjajima, kako su to poslije Rata užinili, i još uvijek čine, mnogi nekadašnji funkcijoneri u Bosni ili omladinci i članovi »Mlade Bosne«; kad pišu o Atentatu. Radi se odista o istimi, kako kaže Ivo Kranjčević, koju treba

koliko se god može — rekonstrujirati: a onda će već svako doći na svoje pravo mjesto i biti ocijenjen po zasluzi. Da sam se Ja htio »rehabilitirati«, ili isticati, kako mi io sad predbacuju neki od tih pisaca i kritičara, ne bih valjda čekao dosad s objavom svoje knjige, jer sam kroz ovo četvrt vijeka od Atentata lako mogao umrijeti kao »madžarski ili austrijski JevreJin, jedan od najobičnijih karijerista koje je Austrija na buljuke slala u Bosmnu« (kako me je prikazao, u svojoj popularnoj knjizi, Bora Jevtić) a da možda niko ni prstom ne mrdne u moju odbranu. A eto, baš taj Borivoje Jevtić, sa svojim »sjećanjima i utisćima«, za koje kaže da »predstavljaju zbijen i stegnut izvod iz kmjige „Mlada Bosna“, u kojoj je sistematski razradjen ceo materijal jednog istorijskog pojasa«, — koliko tu samo ima da se ispravi i dopumi

110