Nova Evropa

пар

10.137). u kojoj stoji, da je »... u dalnjem preslušanju Principa izjavio ovaj, da je u Beogradu jedini Grabež išao Majoru Tamkosiću«: napokon se i u depeži G. Viznera od 13. jula 1914 (br. 10252) spominje Tankosić. Prema tomu sam ja u svojoj knjizi učinio omašku ondje gdje sam rekao, da 13. jula — kad sam govorio sa G. Viznerom — još nisam znao da je »onaj gospodin« Tamkosić. Teško se sjetiti svih tih potankosti nakon tolikog vremena. Medjutim, u depešama Poćorekovim »potkrala« se mnoga greška još onda kad su u Beč slate, pa će biti da ni ovdje nije sve sasvim u redu. Ako je još 5. jula odao koji od optuženih ime majora Tankosića, to meće biti bio Ilić, već Čabrinović, i to onako kako sam iznio u svojoj kmjizi (str. 115). IHć je bio i sam, zakleti član udruženja »Ujedmjenje ih Smrt«, pa o stvarima u vezi s ovim udruženjem nije govorio bez nevolje, dok se naprotiv Čabrinović i predammom ljutio što njega nisu smatrali dovoljno ozbiljnim i odlučnim da ide pred Tankosića, nego je išao Grabež, koji poslije nije mi izvršio atentat. I isto tako, vrlo se dobro sjećam da Princip nipošto nije htio odati Tamkosića; jer me je Hmijeljevski takoreći damomice interpelirao. da li je Princip izrekao to ime, pa mi je više puta naglasio, da se to priznanje i iz Beča požuruje, i napokon је izrečno tražio, da Principa toga radi suočim, sa Čabrinovićem i Grabežom, koji su Tankosića već bili spomenuli. To sam i učinio, i Princip je priznao, jer mije više imao kud: ali je to moglo biti tek oko 20. jula, jer mam da je uskoro iza toga (23. jula) uslijedio Ultimatom Srbiji. Knjigu austrijskih zvaničnih dokumenata nisam

ni do danas imao u rukama, da bih mogao provjeriti sve navode u

"Феребата 1 porediti ih sa mojim bilješkama; ali su me već upozorenja i citati G. Trišića i G. Slijepčevića naveli da zagledam bolje u svoje papire, pa će još mnogo toga moći da se izvede načisto i lačnije utvrdi. Jedno mogu svakako kategorično izjaviti: da p oslije 2. jula niko više nije mogao doći do uhapšenih atentalora bez mog manja i dopuštenja: i sam Hmijeljevski, kad je (13. jula) išao sa G. Vimerom da obidje atentatore, dobio je od mene pismenu dozvolu i lozinku. Prema tomu, otpada svaka tvrdnja, da bi — iza 2. jula — policija došla bila u komtakt s atentatorima, te od njih dobila kakovagod priznanja.

Mogao bih nastaviti sa bilješkama iz moga notesa, dan po dan, koga sam sve preslušavao, do 25. jula: jer otada se lica na koje bi Još pala sumnja za učešće u atentatu ustupaju neposredno Okružnom Sudu ili Vojnom Sudu (koji sad funkcijoniše kao Preki Sud), a

109