Nova Evropa

od malog značaja«. »Da je on« — kaže zatim 6. Согоус — »вуоја saznamja izneo ramije, uštedela bi se mnoga nagadjanja i piskaramja o bar jednoj strani tog pitanja i ljudi bi mogli usredsrediti pažnju ma druge momente«. Ko to tu tako govori? — Niko drugi do glavom i svojim istoričarskim perom Dr, Vladimir Ćorović! Na ovo imam da postavim samo jedno — ali krupno — pitanje С. Ćorovaću, i da ga zamolim za odgovor; a to je: kome omo bijaše povjereno ispitivanje gradje ı sredjivanje dokumenata za Plavu Knjigu (»Zašto Je Srbija ušla u rat?«), o potrebi čijeg objavljivanja je toliko puta bilo riječi u našoj javnosti (naročito povodom članka pok. Ljube Jovanovića u »Krv Slovenstva« i odjeka na koji je on naišao, — vidi »Obzor« od 10. maja 1925, »Novu Evropu« od 11. maja 1925, uvodnik u »Politici« od 13. aprila 1925, i i. d.), te koja je — kako se zna i kako je češće zabilježeno u našoj ı stranoj štampi (vidi, naprimjer, čitav članak o tome u sušačkom »Novom Listu« od 21. marta 1925, str. 2) — tako dugo pripremana, a Još neobjavljena? — Uvjereni smo, da je io dobro poznato g. profesoru Ćoroviću, pa ga pitamo: kako podnosi njegova kritičarska i istoričarska savjest, da drugome prigovara što nije ranije izišao pred javmost, i to baš sucu-istražitelju, koji je za svoje dugo ćutanje dao — držim — dovoljno ubjedljiv razlog s istorijskog gledišta, a ćutao na svoju ličnu štetu? Ne insistiramo da G. Ćorović odgovori Javno ma ovo pitanje. već se zadovoljavamo da ga postavimo: a ima, ћуаја-ђоси, Фоуојјпо рожпауајаса 1 ispitivača ovoga predmeta koji će nas razumjeti. te koji će u ovakon prigovoru Dra. Ćorovića prepoznati »oprobani metod« »ovog povesničkog izvora našeg narodnog i državnog rodjenja i sazdanja&« (poziv na pretplatu na »Veliku Зеђаји«) ... Ја sam — u svojoj knjizi i u svome članku — objasnio svoje dugogodišnje ćutanje, i uvjeren sam da će to moje objašnjenje od strane pravih 3«„istoričara i objektivnih ljudi biti uvažemo. Kako će Dr. Ćorović objasniti svoje ćutanje, Io Je njegova stvar; ali bih ja ipak želio, u interesu naše opće stvari, da i on uzmogne pokazati i dokazati, da su i njega — u njegovu zagonetnom držanju i oklijevanju po ovom predmetu — rukovodili isti motivi i slične skrupule kao mene. lako ja nisam službeni profesor istorije i alkademski radnik na znanstvenom polju, već jedan odbačeni »austrijski« sudija, »razočaran i nedovoljno priznat za svoj rad«, kako kaže (С. Ćorović, meni je još i sad stalo više do opće stvari nego do moje vlastite. Toliko istoričaru i akademiku V. Ćoroviću. A sad — »što

se samog с. Pfefera tiče«...

174