Nova Evropa

naroda, po Solovjevu, bio bi da žrtvuje za ujedinjenje hrišćanskog aveta veru svojih otaca, kao što je za Petra Velikog žrtvovao svoju nacijonalnu kulturu, a u IX veku svoju političku nezavisnost prizvavži Varjage. Na alične ideje naišao je Solovjev Код ћтуавКока svećenika XVII veka Jurja Križanića, koji je misiju Rusije vidio u tome, da oslobodi porobljene Slovene od njihovih dušmana i ujedini u moćnu slovensku velesilu, ali je kao prethodni uvet tomu stavio bio primanje papske vlasti i uklanjanje — prema uputstvima Rima — socijalne nepravde. Solovjev traži vezu sa katoličkim klerom i godine 1884 upoznaje se sa Račkim, a preko mjega i knez E. Volkovski stupa u prepisku sa Štrosmajerom, koji je tada bio glavni predstavnik hrvatskoga slovenofilstva.

Kod dalmatinskih Hrvat4 se rano probudila bila nacijonalna svest i osećanje krvnog srodstva sa Srbima, pa oni težahu za verskim i političkim ujedinjenjem sa njima. Da bi do toga lakše došlo, svu krivicu za čizmu prebacuju na Grke, oslobadjajući od nje Srbe i Slovenstvo: a, za ljubav postignuća nacijonalnih ciljeva, spremni su čak i da zaborave na verske razlike. Još krajem XVI veka biskup Cedulini savetovao je Sv. Stolici, da stupi u savez protiv Turaka sa Rusijom, i Križanić ide sam u Rusiju da je pridobije za Rim i Slovenstvo. Prema tomu, Štrosmajer je imao za sobom dugovekovnu hrvatsku tradiciju. Slučaj VI. Solovjeva zagrejao je Štrosmajera i oživeo mjegove najbolje nade. I on od svoje strane mašta o mesijanskoj ulozi ruskoga naroda, samo je ona mnogo privlačnija od misije stalnih žrtava, koju mu nudi Solovjev. Kad bi primio katolicizam, Aleksandar III otvorio bi hrišćansko doba na zemlji, što nisu mogli ostvariti ni Konstantin Veliki ni Karlo Veliki: Rusija bi osvojila Carigrad, postigla sve svoje državne ciljeve i zauzela vodeće mesto u Slovenstvu i u čitavom svetu. Dr. Stremoukov ističe, da je VI. Solovjev usvojio ovu koncepciju i na taj način postao sledbenikom tradicija hrvatskoga slovenofil stva, slovenofilstva IL Križanićai biskupa Štrosmia jera. Godine 1886 on dolazi u Zagreb i Djakovo, stupa u prijateljstvo sa Štrosmajerom, žiri svoje nazore o ujedinjenju crkava po hrvatskim časopisima. U Zagrebu je odštampano i njegovo glavno delo iz istorije religije: »Istorija i budućnost teokratije«. Solovjev tu optužuje Pravoslavnu Crkvu, daje u svemu za pravo Katoličkoj, ispravlja prema njenoj dogmatici svoju teozofiju, traži od Rusije da se prikloni pred Rimom. Ali su uskoro došle i teškoće. Drugu svoju knjigu: »Rusija i Vaselenska Crkva«, u kojoj ideja

185