Nova Evropa

Sofije dolazi do jasnijeg izražaja, morao je štampati u Parizu, pod nadzorom isusovaca Martinova i Pierlinga. Na ideji sofijanstva došlo je do raskida: Solovjev je uvideo, da Rimska Crkva neće da trpi njegovo učenje niti da postane orudjem za ostvarenje njegovih planova. Uz njega ostaje jedini Štrosmajer, koji je toplo preporučivao njega i njegova dela, pa čak i sofijanstvo; ali je Solovjev osetio, da za njega i Račkoga glavna važnost pritom leži u poboljšanju položaja u kome se nalazio njihov narod: on im prebacuje da su suviše slovenofili, »zaraženi kugom nacijonalizma«. Uostalom, Štrosmajer i nije mogao više da mu bude od koristi, jer mu je njegov pozdravni telegram u Kijev, povodom devetstogodišnjice krštenja Rusije, sastavljen u duhu njegovih ideja, navukao bio gnev cara Franca-Josifa i ukor od Pape, pa je morao da uskrati svoju saradnju Solovjevu i da prekine svako delanje u tome pravcu. Poslednji susret izmedju filozofa i biskupa u Djakovu (u decembru 1888) bio je prilično hladan.

U životu i radu Solovjeva nastupa treći perijod, koji Dr. Stremoukov karakteriše kao doba teurgije i Apokalipse (1890—1900). Nenašavši traženog odjeka u Katoličkoj Crkvi, odlučen od pričešća w Pravoslavnoj, VI. Solovjev ipak još dugo ne može da napusti svoj san: om nastavlja da drži sebe za vernika jedine Hrišćanske Crkve, koja obuhvata i Zapadnu i Istočnu, i s vremena na vreme ponavlja izjave koje idu u prilog katolicizmu. Solovjev, u ovo doba, gubi veru u realizaciju Sofije snagama Države i Crkve, — on prenosi centar težine svoje zamisli na individualnoga čoveka i njegovu slobodnu delatnost. Svoju nadu on neko vreme polaže u progres: i ljudi koji ne veruju u Boga ipak mogu da služe ideji dobra, ostvarujući i nesvesno inkarnaciju Božanske Mudrosti. On se približuje ruskim Jiberalima, misleći da se njihov praktičan rad podudara sa njegovim ciljevima. Ali docnije on napušta i tu misao i sve svoje nade usredsredjuje na teurgiji — estetičkoj i etičkoj stvaralačkoj aktivnosti ljudi. U ovom perijodu, on izradjuje svoju estetiku i svoju etiku. U isto vreme postaje mu sve jasnije, da se inkarnacija Božanstva ne može postići u istoriji, ona će nastupiti tek na kraju vekova, nakon zadnje borbe hrišćanstva i jevrejstva s Antihristom. Takav je smisao predsmrtnog i najviše čitanog dela VI. Solovjeva: »Tri razgovora«.

Dr. PI. Rozov.

186