Nova Evropa

Stoji činjenica, koja se lako daje utvrditi, da u doba kod sam: ja boravio u Rusiji, te kada sam otud izišao, protiv mene nije bilo u Hialiji nikakove presude (a kamo li osude na smrt), ni za kakovo »djelo«: moj je položaj pred talijanskim vlastima bio potpuno Jegalan. Prema iomu, nije bilo nikakove zaprjeke da kao meosudjen talijanski državljanin u Italiji dobijem pasoš. Dalje: ja nisam dobio talijanski pasoš tek u Rusiji, tek u sibirskom zatočenju, kada sam se već bio razišao sa Kominternom 1 htio izaći iz Rusije, već sam ја Жујо ва ftalijanskim pasošem i do dolaska u Rusiju, dok sam bio saglasam sa politikom Kominterne i (1925/26) bio inostrani predstavnik Centralnog Komiteta Komunističke: Partije Jugoslavije u Beču, te kao takav i član bečkog Balkanskog: Biroa Kominterne. S jeseni 1926, uoči odlaska u Moskvu, ja sam — sa manjem i po savjetu ostalih funkcijonera Kominteme u Beču — obnovio bio svoj pasoš u talijanskoj ambasadi u Beču »za sve evropske zemlje«, kako to uostalom rade i ostali članovi Komunističke Stranke i svih drugih stranaka: oni se služe pasošima svojezemlje dogod imaju mogućnosti da ih legamim putem dobiju. Cjelokupna moja prepiska (oko 50 telegram4 i 2—3 pisma) 12 sibirskog zatočenja sa falijanskom ambasadom u Moskvi išla je javno, preko sovjetske pošte, pa je prema tome dostupna i Sovjetskoj Vladi i G. Baljkasu (povrh toga, kopije čitave te Когезропdencije oduzete su mi od strane GPU u momentu izgona iz Rusije, tako da sam jedva dva do tri dokumenta uspio nelegalno da iznesem iz Rusije u Evropu, medju kojima i protest Višinskom koji niže citiram); ali, ni moskovska »Pravda« ni — po njoj — zagrebačka »Kultura« me citiraju ništa iz te moje prepiske, iz jednostavnog razloga što u njoj nema ničeg čto bi me moglo politički kompromitirati.

Ovdje treba da kažem nekoliko riječi o »krničkim dogadjajima« iz godine 1921, koji su u svoje vrijeme imali velikog odjeka u čitavoj Italiji i Jugoslaviji, a i mače u štampi onog vremena. Ма te dogadjaje misli sigurno G. Baljkas kad kaže: »Ne treba gubiti iz vida, da je G. Ciliga od talijanskih fašističkih vlasti u svoje doba bio osudjen na smrt radi bune i veleizdaje...« Kao što već rekoh, takve ili slične osude nije nikad bilo (ni meni ni bilo komu drugome povodom tih dogodjaji); ali su neko značenje ti dogodjaji ipak imali za moju sudbinu, pa bih htio da ih ovdje, osvijetlim. — Februara ili marta 1921 bio sam pušten iz istražnog zatvora i čekao sam kod kuće na selu ma pasoš, da bih se mogao vratiti u

193.