Nova Evropa

danas da postanemo velikom silom, već imamo da svom snagom branimo opstanak svoje otadžbine, jedinstvo našeg naroda, i nasušni kruh naše dece. (Ovo je pisano godine 1996. — Napomena prevođioca.) Ako s toga gledišta nastojimo da nadjemo sebi saveznika u Evropi, preostaju nam svega dve države: Engleska, i Italija.

TBmgleska me želi Francusku čija je vojnička pest, nezadržama od ostale Evrope, u stanju da preuzme pod svoje okrilje vodjenje jedne politike koja se ovako ili onako jednoga dana mora ukrstiti s engleskim interesima. Engleska ne može nikada želeti Francusku koja bi, u posedu golemih zapadnoevropskih železnih i ugljenih rudokop4, stekla preduvete za privredni položaj koji bi ugrozio ceo svet. I Engleska, isto tako, ne može nikad želeti Francusku koja je u kontinentalno-političkom. pogledu — usled uništenja ostale Evrope — tako sigurna i jaka, da se nesamo omogućuje nego upravo nameće obnova velike linije francuske svetske politike. Vojnička nadmoć Francuske teško pritiskuje srce velikobritanske svetske imperije.

Ali ni Italija ne može želeti dalje širenje i utvrdjivanje francuske ргеmoći u Evropi. Budućnost Italije biće i ostaće stalno uslovljena razvojem koji se, u pogledu oblasti, kreće i usredsredjuje oko kotline Sredozemnoga Mora. Italiju odista nije poterala u Rat želja da Francusku načini većom, nego poglavito namera, da svojoj omraženoj suparnici na Jadranu zada smrtni udarac. Svako dalje jačanje Francuske na kontinentu, medjutim, znači u budućnosti zapreku za Italiju, pri čemu nipošto ne treba padati u zabludu, da rodbinski odnosi medju narodima na bilo koji način osujećuju protivnosti i surevnjivosti.

Pri najtrezvenijem i potpuno hladnom razmišljanju, preostaju danas u prvom redu te obe države, Engleska i Italija, čiji se najprirodniji vlastiti interesi ne sukobljavaju, bar u onom što je najbitnije, s pretpostavkama za opstanak nemačkoga naroda, nego su čak — u izvesnoj meri s njima identični.

Pisac dalje postavlja pitanje: da li iko želi savez s Nemačkom onakvom kakva je (godine 1926), pa nalazi u nesposobnosti i nepoželjnosti fakoga saveza glavni razlog framcusko-engleske soliđarnosti. Zatim ističe naročitu teškoću oko pripremanja ovakog savoza u noprijateljskoj propagandi, koju ne bi bilo lako ućutkati ili preobratiti. A onda skreće pažnju naročito na jevrejske finansijere. koji idu zatim da Nemačku nesamo privredno unište nego i politički potpuno zarobe. Pa dolazi do sledećeg zaključka:

Što Francuska, podstaknuta vlastitom željom za osvetom, a sistematski ·

vodjena od JevrejA, danas u Evropi tera, jeste zločin protiv opstanka beloga čovečanstva, i nagoniće protivu fiog naroda jednom sve duhovne osvete jednoga pokolenja koje je u skrnavljenju rase spoznalo iskonski greh čovečanstva. Za Nemačku pak znači francuska pogibelj obavezu, da — uzdržava– јибј зе svake osećajnosti — pruži ruku onome koji, pred istom opasnošću kao

i mi, neće da otrpi i podnese pohotljivu želju Francuske za gospodarenjem nad svetom.

321