Nova Evropa

indiskreciju: ali, zar ovo mesto iz jednog privatnog pisma ne govori rečitije o odnosu uredmika »Nove Evrope« i njezinih suradnika mego ona ničim nedokazana »činjenica« V. Ćorovića u »Srpskom Književnom Glasniku«ć? I to baš u »Glasmniku«, medju čijim je ranim revnosnim saradmicima i članovima odbora bio i naš urednik, a koji danas ima najmanje razloga da drugima kaže kako su ga pokretači i saradnici napustili!...

Ko tu dakle može uopšte imati vere u istoriju kakvu piše V. Ćorović, ili — kako on to sam kaže — u ocenu dokumenata Који Je on dužan da vrši »već po svom pozivu«? Odista, ja V. Ćorovića ћепо jedva i da poznajem, niti imam ikakav osobni razlog da se s mjim objašnjavam, ili čak da ga »zajedam«. Prateći, »već po svom pozivu, pisanje i držanje naših iknjiževnik4 i javnih radnik4, ja sam Dru. Ćoroviću prvi put javno spočimnuo način oglašavanja »Velike Srbije« i drugih njegovih recimo »popularnih« (svakako za što bolju prodaju sačinjenih) »istorijskih« knjiga, u društvu sa G. P. M. Petrovićem od »Narodmog Dela«. Još manje mi se svideo načim ma koji je Dr. Ćorović tada reagirao, nastavljajući u sve većoj meri komercijalnu kompaniju s urednikom »Jugoslavije« i »Sveznanja«. Ali me je poglavito uzrujao »metod« istoričara i akademika Ćorovića u vezi s proučavanjem i objavljivanjem dokumenata i gradje o Sarajevskom Atentatu, koju sam »bio dužan uzeti u ocenu«, budući da je i »Nova Evropa« tome ipredmetu posvećivala naročitu pažnju. Kad je dakle V. Ćorović, prikazujući knjigu L. Pfefera, dopustio sebi da — znajući dobro kako sioji stvar s njime samim u tom pogledu — zameri jednom starom penzijonisanom sudiji, koji se nikad pre toga nije bavio mi pisanjem istorije ni naučnim radom, što nije rami је izišao pred javmost sa svojim вуедосбапетуота, 1 Кад је гробео da pabirči po njegovoj »verodostojnostić, — ko ibi tu mogao ostati miran i mepasti u iskušenje da zapita: »Vredi li govoriti uopšte 8 njim o verodostojnostić«, i da pokaže, »s koliko je malo savesne, prave, studije ušao« ovaj naš službeni istoričar u pisanju ovog prikaza; a šta tek da se kaže o »težškom poslu koji mu je poveren« na Univerzitetu i van Univerziteta!...

Toliko za objašnjenje V. Ćoroviću, kad me je udostojio гроmena, ma i uzgredno. A pripravan sam, ako je voljan, i na duži razgovor, — o tome kako V. Ćorović shvata »poziv« i »dužnost« istoričara, i kako se uopšte kod nas piše i stvara macijonalna istorija.

M. Ćurčin.

373