Nova Evropa

giju; potreban je i drugi pol da bi potekla stvaralačka struja, alušatelj. saučesnik proživljavanja, krug čitalaca, klasa, narod, čovječanstvo«, — misao je Tolstoj u predgovoru »Crnom Peiku« (1924), priznajući da »čitalac, kao neko kolektivno biće, stvarano mojom maštom, iskustvom, i znanjem, niče istovremeno sa temom moga djela...« Medjutim, to otsustvo, do nedavna, vlastitog čitaoca kod Tolsitoja ima svoj osobiti razlog. Aleksej Tolstoj otpočeo je svoj Kmjiževni put kao prikazivač plemićskih dvorova, koji su, i moralno i materijalno, bili u propadanju i iščezavanju. On je dobro poznavao tu sredinu svoga rodnog kraja, tamo za Volgom, i opisivao ju је sočnim jezikom (>»Osobenjaci«, »Mjesečeva vlaga«, »Hromi spahija«). Došla je Revolucija. Ona mesamo da nije ostavila ni kamena na kamenu od »starih krovovać, i nesamo da je posjekla starmske hrastove i lipe provincijskih plemićskih parkova, nego je potljerala iz bivših »plemićskih gnijezda« i rasijala po svijetu i Tolstojeve junake i čitaoce.

I sim Tolstoj upustio se bio za njima, u аи Ali ga je ta čekalo veliko razočaranje.. Viši slojevi bijele emigracije stajali su pred njim u punom svom moralnom rasulu; a nizovi običnih koзака 1 ljudi iz naroda, koji su išli na svaki posao, pa i oficiri, plemići, i inteligenti, koji su ulazili u pariske fabrike ili zauzimali žšoferska sjedala pariskih »taksija«. ostali su njemu, krupnom ari stokratu, tudji. U svakom slučaju, on je uvidjeo, da ta emigracija nije baš »sol« Rusije, nego tek otrgnuta grana, a da su u samoj Rusiji ostali nesamo korjen i stablo ruskog naroda već i tajna budućnosti Rusije. On se stoga vraća u Rusiju, da traži riješemje i odgoneta tu tajnu njene budućnosti. A svog nekadanjeg čitaoca, plemićsku i buržoasku inteligenciju, ostavlja na milost i nemilost sudbine u tudjini.

|. Na temelju Tolstojevih ranih radova, predrevolucijskih ı posljerevolucijakih, stvorio se glas i reputacija, da je Tolstoj — u suštini — vjemi opisivač moralnih crti i man4d svoje društvene sredine. To je mišljenje zastupao i Voromns ki, odlični sovjetski kritičar iz vremena NEP'. Ali je to mišljenje iz osnova pogrješno. Kraj sveg interesovanja za moralne struje i tendence vremena, u Tolstoju je oduvijek bila živa sklonost k •deologisanju, sklonost za »velike probleme«, koja se beše probudila u njem još prije Revolucije. Tako još u pripovijeci »Običan čovjek« (»Ratni Dani«), oficir osluškuje noćni razgovor уојпзка-веђјака и гоуоуппа; »ТаКо его воуоте seljaci — „mužici — u naročite i važne časove:

92