Nova Evropa

njima upravljaju tamni magoni, egoistički interesi, principi ličnor samozadovoljenja i zadovoljstva, često grubog, mnajgrubljeg. Čak i kad u njima ima nečeg snažnog. nečeg samoniklog, ipak se ispod ioga krije nešto razorno ili irulo, nešto što radja samo negativnim plodovima. Zato se :klike stalno nalaze u stadiju raspadanja i — u isto doba — u stadiju obnavljanja: strahujući pred sutrašnjicom, uvijek ponovo dižu glave da zagade sadašnjost. Te klike, to su najveći neprijatelji kulture, — njeni rušioci, njeni grobari. One kulturu izobličuju, profanišu, nastoje da je uvuku u kaljužu ljudskih slabosti i gluposti, pokušavajući da omalovaže ili sruše prave vrijednosti a da proture ili podignu ono što je prosječno ili nevrijedno. One opominju, upućuju, savjetuju:; one prijete i rugaju ве; опе traže priznanja i daju primanja. Klike često odredjuju sudbinu misli i duha ljudskog: kmjige, nauke, kulture; one odredjuju šta valja šta ne valja, šta treba šta ne treba. I to nije samo metoda, to je i koncepcija! Za njihove sudove i njihove postupke postoje i djeluju mnogi preduslovi i razlozi, i pisani i nepisani, ı pomati ı nepoznati. U stvari, beznačelne u svom stavu, razorne u svom djelovanju, bučne u svom nastupanju, gonjene i napuhaуапе ludim bijesom пезазшић interesi& i ličnih sujeti4, klike se šire i hvataju maha, i niču sve nove i nove. I svi mi — zatrovani izvjemim društvenim predrasudama i lažima, poprskani donekle Dlatom društvenog taloga, koji ponekad izbija i na samim vrhovima, — podložni smo u većoj ili manjoj mjeri utjecaju klik4, ili nismo uvijek dovoljno snažni i pronicavi da progledamo njihovo štetno i jalovo djelovanje. Ipak, ima jedna mwutjeha. U ljudskom društvu prevladjuje dobro nad zlim, pozitivno nad negativnim; u mjemu postoji i djeluje duh elite, elita daha, elita kulture, koja dominira, koja — da tako kažemo — nosi na sebi teret globusa, koja pali baklje znanja i istine i svijetli lučom kulturi i napretku ljudskoga roda. Te lučonoše ne stvaraju i ne razvijaju kulluru za sebe, niti zadržavaju ma mju pravo samo za sebe, — oni je mose u ime naroda, za dobro opšte, za zajednicu čovječanstva. Gdje je narod zdrav i slobodan, sit i zadovoljan, oni su ma vrhu i mnogobrojni; oni se ne bave »poslovima« i ne gomilaju zlato, ali je ono što oni stvaraju najtrajnije i najplodonosnije.

Kultura je dakle jedino u ljudskom društvu što ima i relaбули ı apsoluinu vrijednost. Ona, kao snažna bura, mosi zdravlje ı snagu, lomeći sve suho i trulo, raščišćujući atmosferu i vidike, wiirući put suncu. Kultura nije ni u stavu zapovijedanja ni u stavu

67