Nova Evropa

oduševljavamo та apstrakini ideal, koji u konkretnim slučajevima više ne prepoznajemo, jer je prekriven odvratnim popratnim pojavama: ma ovome svijetu mora se svaki ideal zaodjenuti u vulgarnost forama koje ga realiziraju«. Ali sve da se ı toga sjetio, ne bi time ispravno ocijenio odnose u Rusiji: Jer ti odnosi nisu »ideale zaodjeli m vulgarne forme«, već su ih likvidiralh. Staljinizam Je likvidacija komunističke teorije. Dok je ljenjinizam predstavljao izrazite logičke vrijednosti, staljinizam Je njihova negacija. Žid je, već prema iradicijama francuskog socijalizma, u socijalizmu tražio prvenstveno humanističke zasade. Ekonomska strana ga je malo, gotovo nikako, privlačila. A. taj socijalistički humanizam našao je svoje savršeno oličenje u Žoresu, za kojega je Leon Blum ispravno tvrdio da je »genie symphonique«. Žores se kroz cijeli svoj život borio protiv isključivo materijalističkih zasada u marksizmu, ističući potrebu umošenja idealističkih tendene4 m odredjenje čovjeka i društva. Njegov, da tako kažemo, kosmički idealizam nije se mogao pomiriti s isključivim primatom. ekonomskih teorija i njihovim oblikovanjem ljudske svijesti. Karakteristične su njegove riječi u tom pogledu: »Ali mi ne zaboravljamo, da su to ljudi na koje uplivišu ekonomske snage; a ljudi su puni čudnog šarenila nagona i ideja, i gotovo beskrajna isprepletenost ljudskog života ne d4 se brutalno mehanički svesti na ekonomske formule...« Ovakva shvatanja su potpuno strana boljševizmu i njegovu ekskluzivnom socijalnom materijalizmu, po čijim se načelima izradjuje društveni život.

Kad Aleksej Tolstoj veli: »Mi tražimo individualizirano obličje čovjeka, nov tip; i on se već oblikovao, mi ga susrećemo u svalkidašnjici«, — onda je samo polovica ove tvrdnje tačna, naime ona o »novom tipu«. U Sovjetskoj Uniji izgradjuje se taj novi tip; ali ne nova — ličnost. Tipiziranje ljudi je neizostavna posljedica jedne ideologije koja sistematski sprovodi wdespiritualizaciju duhovnih kvaliteta, negirajući socijalno težište ličnosti, koje može jedino biti polugom tih kvaliteti. Sovjetska se stvarnost razbija na sukobu ličnosti i kolektiva; ili tačnije, na podredjivanju ličnosti kolektivu. Odnos pojedinca prema kolektivu ocijenio je holandski kulturni filozof Hujzinga (Johann Huizinga) ovako: »Ovdje stoji čovjek, u stvari onakav kakav je uvijek bio, tojest malen i tašt: često oširouman, sa slabom sklonošću za dobro i velikom idejom o sebi, ali kao pojedinac nerijetko pristojan, hrabar, savjestan, i pouzdam. Kao kolektiv, ili kao dio kolektiva, on je znatno gori, jer ga kolektiv rasterećuje od odluk4 vlastite savjesti. Predan priznatom kolektivu,

231